Veš mašina za pranje savjesti
Rijetko, u stvari, nikad nisam u pričama posezao za tuđim idejama ili ‘posuđivao’ već gotove priče. Ipak, napravit ću iznimku i jednu kratku pjesmu relativno anonimnog zagorskog pjesnika Zvonka Kudelića-Žune upotrijebit ću za zadnju ovogodišnju ‘poslanicu Kološanima & Korinćanima’.
Njega sam upoznao dok sam tamburao i vodio jedan vinski festival u Hrašćini kod Zlatara, ‘vu Zagorju zelenemu’, prije 7 godina. Svake godine u ovo vrijeme prisjetim se njegove pjesme, koju je tamo, između ostalih, kazivao glumac Adam Končić, a mene je posebno dojmila. Zvone inače piše na svom autohtonom, arhaičnom zagorsko-zlatarskom slengu, pa mi je i zato valjda posebno drag, kao i svi koji čuvaju tradiciju narječja, koja su osuđena na nestanak i zaborav.
Dakle, pjesma govori o dva svijeta, koja u ovo doba dočekuju župnika koji blagoslivlja obitelji, ili kako to neupućeni & nezainteresirani zovu – blagoslov kuća. Takvi vjerojatno misle da im je naljepnica na vratima, s onom mnogima nedokučivom šifrom G+M+B, ujedno i potvrda koju mogu koristiti za legalizaciju, ako zatreba… Dakle, priča ide ‘vako nekako, uz moje dodatke, da se razme kaj su pjesniki šteli reči…
Pri kraju sela stoje dvije hiže. Jedna je stara prek sto let, a druga trokatnica, nova, s kričavom fasadom i vratima kaj se otvaraju na daljinski. Pred starom hižicom laje Garo, mješanac, na kratkom lancu i kućicom izglobanom u parmi sena u seniku, kaj se opasno nakrenul, a zadnji voz sena u njega je zašal pred čuda let… U dvorištu nove kuće šeću se plemeniti psi, čiju pasminu znaju i mogu izgovoriti samo oni kaj su fakulteta i sveta vid’li… U staroj hižici živi baka. Sama. Pogurena je i bolesna. Penzija je nikakva, poštar je brzo gotov svakog petog u mjesecu. Izbroji tih par ‘starčevića’, popije rakiju pa dalje. Kod susjeda ide samo kad treba potpisat’ kakve plave kuverte. Rakiju mu nikad ne ponude.
Hvata se noć, župnik ide po selu s nekoliko pomoćnika, blagoslov obitelji je pri kraju. Babica u staroj hižici svako malo zagledava kad bu velečasni, da psa smiri i upali slabu žarulju, kak’ se župnik ne bi poskliznul na blato u dvorišću… Iz velike hiže nitko ne viri. S balkona se utrkuju žaruljice, u prozorima se vrte svjetleći ringišpili, sva crnogorica u parku ispred kuće je okićena, put je popločen, a župnik nek’ zvoni… Uostalom, već kasni, gosti iz Zagreba sam kaj nisu stigli…
S pjesmom ‘Narodi nam se kralj nebeski’ ulaze u dvorište nakrenute hižice. Baka čeka, pas ne laje, unutra škilji žarulja od 50 W, svijeća na stolu, raspelo i kuverta. Molitva, blagoslov, bakica kroz suze mili velečasnog da ne zameri kaj ima samo 50 kun’, zadnje novce dala je za zvonariju i ratu struje… Niste trebali, veli velečasni, a bakica mu još daje i ceker s domaćim jabukama, koje rastu iza starog senika, i litricu vina. Brajdu još more pobrati i napraviti malo vinčeka za bolje goste… Moli se s krunicom u ruci, plače i zapomaže dragome Bogu da je zeme, pa da na godinu velečasni požuri k susedima, jer su ga već pet put’ zvali na mobitel kadi je zapel…
Ulazi u osvjetljeni ulaz, pale se dodatni reflektori, gazdarica s teškom šminkom i friškom frizurom dočekuje izaslanstvo. Hvaljen Isus i Marija, pozdravi župnik. I vama, veli ona preko volje, i smiruje pse da ne napadnu ove uljeze, što pjevaju i čudno su odjeveni. Netko iz pratnje stane na rep sijamskoj mački, gazda kuće sočno opsuje, velečasni ga ošine pogledom i požuri obaviti svoje. Djeca ga ne doživljavaju. Sjede pred plazmom dimenzija 2 x 2 m, u ušima im slušalice, u rukama tableti, mobiteli, ni na kraj pameti im nije da ustanu i približe se stolu, kraj kojega župnik lista molitvenik i čeka da se obitelj okupi kako bi ih blagoslovio… Mama pokuša galamom, otac im vadi slušalice iz ušiju, a starija sestra samo je stišala ton na televizoru. Da znaju gdje su s igricama stali!? Konačno se dovuku do stola, velečasnog nitko ne sluša. Svjestan je i on toga, pa skrati besjedu što je više mogao. Blagoslov, pruža naljepnicu gazdarici, a ona priupita kaj nema nekakvu kvalitetniju, jer se stare tak’ zalepe za vrata, da mora špahtlom strugati i uvijek ošteti boju na štoku!? Je l’ gotovo to konačno? – zapita jedan od balavurdije, češkajući jaja od dosade, bez srama, brige i pameti… Mama ga ošine pogledom, otac ga kao ljutito upozori prstom da šuti, a malac se okrenu i kriomice im pokaže srednji prst… Velečasni, dajte zemite kuvertu… sad će nam gosti – veli poglavarica kuće, a pater familijas dometnu kako će na proljeće organizirat’ da se popravi krov na crkvi, on je građevinar pa će bit’ popusta za velečasnog i župu. Nemojte zgubit’ kuvertu, ipak je hiljadarka ‘nutra, a dometnula sam i 50 € pa, kad bu mami godišnjica, za mise, ja ne stignem brigu voditi, znate… Uzdahnu teško božji pastir, pokupi kuvertu, srdačno pozdravi i ode.
On si misli, a i ja si mislim i pitam se: Ima li to Bog nekakvu veš mašinu za pranje nečiste savjesti?
Sretna nova!