Ni po Babiću ni po stričevima
Rukometna keljava i sitna lopta baš je neuredna igračka. Kad se njome udari po parketu ili podlozi, napravi onaj ‘pljas’, kao kad ti vruća pizza ili kruh namazan pekmezom padne na pod. Na namazanu stranu, naravno!?
Naša reprezentacija uspjela je opet nategnuti živce cijeloj naciji, a kad su pukli zadnje dvije utakmice, čulo se kolektivno ‘pljas’ o pod… Umor, kažu. Ajd’, dobro, glavno da nisu suci, ali jesu organizatori koji su, bezobraznici žabarski, nariktali da igramo dvije utakmice u dva dana… Pita li netko šljakere, koji drnče po nekoliko tjedana svaki dan? Pita li tko sezonce na moru za slobodan dan ili one koji kombajnom skupljaju ljetinu od jutra do sutra pa tako do zadnjeg zrna? Umor? Pa, kako nikad onaj Narcisse i Karabatić nisu umorni, jebagaled?
Ali nisu samo rukometaši majstori za izgubiti neizgubljivo… Sjetimo se Ivaniševića. Taj nas je španao jače nego opća i zračna opasnost zajedno. Ajd’, izvukao se u Wimbledonu… Čilić je imao Del Potra na konopcima pa ga je Del Potro s 3:2 satr’o, ode salatara … Sjetimo se Turaka i Bilićevih gubitnika pa ljetos Modrića i Portugala… Je l’ to nekakva genetska blokada, koja ne dozvoljava da obavimo stvar do kraja!? Izrazimo se po narodski: sve je tu, erekcija, penetracija, vrhunac na vidiku… a onda – ćorak! Ništa od orgazmičkog veselja, pali smo u odsutnom trenutku… Ajd’ već jednom da izmisle kakvu hrvatsko-afričku šljivu, koja bi prošla doping kontrolu, pa da izguramo do kraja, svršetka, vrhunca…
A što se rukometnog Svjetskog prvenstva tiče, razočaran sam činjenicom da, iako smo četvrti na svijetu, što je ipak uspjeh, tek smo drugi u ‘Yugi’, iza Slovenije!? Makar, ruku na srce, keljavom loptom ozbiljno se igra u dvadesetak zemalja svijeta… Amerika ima oko 40 klubova, što muških, što ženskih, Italije nema nigdje, a među ‘nesvrstanima’ tek par ekipa čulo je za blagodat ‘blaženog sedmog igrača’…
Kako bude, neka bude – ni po Babiću ni po stričevima…