Kvajt pliz!
Tenis je davno prestao biti aritokratski sport, ali pravila su kruta i mnogima nerazumljiva, pogotovo ona o ponašanju publike. Ipak, zato postoji Davis Cup, gdje se skupi reprezentacija pa se nacionalni naboj ispoljava u mahanju zastavama, skandiranjem, a kako smo vidjeli u Zadru i Osijeku, i pravim stadionskim navijanjem za naše. Rijetko se što, osim pristojnog pljeska i usamljenog zvižduka, čuje na Wimbledonu, Garrosu i drugim turnirima s visokim nagradama i stoljetnom tradicijom. Prije će se čuti zvonjava mobitela na misi, nego pokraj trave, šljake ili neke druge podloge po kojoj preko 200 km/h leti teniska loptica. Kome se kiše – ne kiše, oni s kroničnim kašljem izbjegavaju ići, a niti često ustajanje na pišanje nije baš poželjno ponašanje, pa i zdravlje prostate i mjehura eliminira krhke…
Zato se na Davisovom natjecanju ipak malo olabavilo, ali neka se pravila moraju poštivati. Ipak, neki gledatelji nikako da shvate da je stvarno potrebna tišina pri servisu i da nema galame, kad ti se galami!? Ono, kad protivnik bezbroj puta udara lopticom o pod prije servisa, a nestrpljivi navijač pusti glas: ‘Ajmo Ivaneeeeee!!! Naravno, ide ono Kvajt pliz, pa na domicilnom Tišina molim… Ali, treba vremena da se svi smire. Gledajući borbu sa Španjolcima iz Osijeka, uključio mi se onaj moj famozni ‘vremenski retro stroj’ i katapultirao me u sredinu osamdesetih, u zemlju samoupravljača i ratara, u sred turističke sezone, dakle, na plažu u Crikvenici.
Između pohoda dvije švapske obitelji, koje su dolazile po sladoled, pivo ili sokove, čitao sam u ‘Sportskima’ izvještaj Nevena Bertičevića o meču Beckera s Edbergom. Društvo mi je pravila Svjetlana, gimnazijalka iz Sarajeva, koja je isto zarađivala koji dinar preko raspusta. Zavirila u novine pa kaže:
– Šta s’ se napalio na taj tenis… Men’ se zamjerio proljetos, bila u Zetri hostesa, kad igralo Juga i Australija u onom kupu, Davidovom!?
– Davisovom, Ceco, pobogu…
– Ma, kakogod! To tlaka generalna, taj tenis, jeb’o taj sport!
– Zašto?
– Pa, ono, raja došla, navija za Živojinov’ća, a onaj kadija, što gore sjedi na onom minaretu, stalno stišava i pjeni se k’o vartogasni aparat! Te, kvajt pliz, kvajt pliz… znaš da su mu vikali: Sikter, ti kvajtplizda ti mater’na! Ha, ha!
– Jao…
– E, kad u neko doba ekipa navijača Želje upal’la bengalke, a pukli i tri petarde… Ovaj prekin’o meč, ‘oće da izbaci sve van! Taman se to smir’lo, kad krene njiha desetak da puše… Opet prekid. Boba gubi, a raja pjeva, udara po bubnjevima, sudac pizdi, al’ ‘ko ga šiša, to je Rajvas (Sarajevo)! Onda u neko doba pojača se muz’ka iz hodnika, tamo đe peku ćevape i toče piće… ‘Neću, neću dijamante, neću, neću brilijante’… Halid ori Zetrom… Opet prekid, pa iščupaju osigurač ovome što navija muziku, jebajga… Kako ‘š naprav’t atmosferu bez narodnjaka, piva i ćevapa??? Taj dan nekako proš’o, naši sve izgub’li, a sutradan, kad su oni parovi bili, novi kijamet… Dernek na tribinama, dernek u hodniku… U neko doba u dvoranu krenu dim s roštilja pa opet kadija prekida, gase roštilj, nose ga na parkiralište… Odu bodovi, odu i ćevapi… muzike niotkud, jeb’o taj sport, nije to za nas! I onaj kadija stalno žedan. Malo-malo pa kaže ‘Đus’! A samo mu vodu nose… Valjda je zato i bio ‘nako živčan i razjebat’!?
O, Ceco, uljepša mi taj dan, a kroz feedback i nedjelju pustu…