Valent-in
Valentinovo. Do prije tridesetak godina bio je to samo jedan običan dan u katoličkom kalendaru, nit’ napisan crvenom nit’ crnom bojom, nit’ blagdan, a kamoli zapovijedani svetak. Tek bi u filmovima vidjeli da blentavi Amerikanci tu nešto kao slave, darivaju voljene i da je to nekakav društveni doživljaj obilježiti – Valentinovo.
Kod nas se darivalo za 8. mart i to uglavnom ljubavnice, a ženama se nosilo cvijeće ili kakav parfem ili dezodorans iz Tekstilke, da se dobije manje špota, jer je mužjak doma dolazio kasno i bar napola pijan!? Neki su se tako jako nagutali za Dan žena, da su redom zvonili po ulazu, dok ne bi pogodili na prava vrata… Nekima su tuđe žene otimale cvijeće pa je dolazak doma bio sve, samo ne romantičan…
A onda su zapadni vjetrovi zapuhali na najjače, naši ‘sveci’ – Dan borca, ustanka, dvajzdeveti pa i 1. maj – nisu više nikoga uzbuđivali, kamoli naveli na darivanje ili na bolju košulju taj dan… Osim onih koji su bili plaćeni za čuvanje tekovina revolucije. Tek 1989. jedan je restoran u Zagrebu nudio romantičnu večeru uz svijeće za ‘Dan zaljubljenih’!? Kažu da je bio krcat i da su vlasnici požalili što je ta novotarija samo jednom godišnje… Već iduće, opjevane i slavne 90-te, Valentinovo je banulo u kalendar i na meni karte restorana, dok su se i mediji potrudili najaviti ovu zgodnu novotariju… Polet, Večernji, pa i TVZ, odašiljali su poruke ljubavi. Spustilo se to i na lokalnu razinu pa je predratni Radio Karlovac odlučio napraviti emisiju o Danu zaljubljenih… Gospođa Edita Gojak navratila je tom prilikom u gostionicu ‘Sport’, u prijevodu ‘Kod Miloša’, zamoliti gazdu da bude sponzor emisije i počasti najzaljubljeniji par koji se javi u program romantičnom večerom!? Naravno, reče stari dobri Miloš, i dometne da bi bilo dobro da se ovaj moj konobar malo javi telefonom u program i malo izreklamira lokal’! To sam, naravno, bio ja. Znaš ono kad čuješ riječi koje čekaš čuti od kada sam prvi puta čuo glasove iz radija i osjetio zov tih megaherca, koji se prema odraslog dobi pojačavao… Naravno, rekoh ja, a u glavi sam već imao pakleni plan kako izvršiti ‘desant na eter u 26 slika’!?
Tada zaista nisam doma imao telefon, mobiteli su bili u fazi tvorničkih ispitivanja, pa sam ja smišljeno upao gospođi Editi i Ici Sertiću – pravo u studio. Donio kao te poklon bonove, pa mogu ja uživo ispričati o restoranu, a ako žele, i ostati malo, pa pomoći Editi oko kontakt programa, jer, gle, baš zgodno, prezime mi je Valent pa mogu imati sv. Valentina uživo u programu… Tromi, kakvi su bili na radiju, nisu se odupirali i pružali otpor, a kad sam zabajsao svojim baritonom, ispaljujući šale i dosjetke, istina, one ‘a la šank’, bilo je evidentno da me se neće samo tako riješiti iz studija… I bi tako…
Po dolasku u birtiju, ishvalili me onako baš za pravo, a gazda je naredio kćeri, koja je vodila lokal, da mi za ovo poveća plaću! Za koji dan počeo sam surađivati kao ‘mali od marketinga’, skupljajući reklame po gradu i okolici… Početak je bio težak i neizvjestan, ali barem sam upao u ‘proizvodnju’… S manjim (ratnim) prekidom, eto, već 27 godina sam u sedlu…
Naravno, za sve je kriva – ljubav, pa nije slučajno da se sve baš tako raspetljalo… Ljubav prema radiju, koja me još jako drži i uzbuđuje. Dodatni motiv da budem ustrajan, bio je i poziv u eter dvije godine kasnije, kad je barut još jako mirisao, a ja gulio nekakvo dnevno dežurstvo. Edita je i tada, na Valentinovo, imala emisiju o zaljubljenima, pa sam uzeo onaj poljski telefon, koji sam dužio kao vezist, i preko centrale nazvao u program… Ono, iz dosade čestitao svima imendan, Dan zaljubljenih, uz put konstatirao da još pamtim svoje gostovanje na radiju od prije 2 godine istim povodom… Da? Gospođa se Edita nije toga sjećala… Nema veze, rekoh ja u eter, pozdrav svim braniteljima, ma gdje bili, pozdrav mami na Vukmaniću i svima u studiju i režiji! A sebi sam čvrsto obećao da će čuti oni još za mene! Samo da se ova borbena gotovost malo olabavi… I bi tako… Ostalo je povijest.
Volite se, ljubite se… Vaš Valent-in!