Oči moje… Brave
Rastanke ne voli nitko. More stihova napisano, kilometri trake snimljeni su o rastancima svake vrste, patetiku teško izbjeći, a suza mora bit’… Moja mlađa kćer je naš kućni kustos, koji se brine da starine svake vrste ne budu bačene, a one koje se daju prodati, da se to ne čini bez velike potrebe… Ponekad imam dojam da je previše vezana za stare aparate, namještaj, knjige, uspomene svih vrsta… Uskoro će nam kuća biti tijesna jer baciti nešto, a da ona to vidi – non passaran!
Naročita tuga vlada i na sam spomen da ćemo se uskoro morati rastati od limenog kućnog ljubimca, naše stare, dobre, pouzdane Brave iz roda oca Fiata i majke Poljske, gdje je slagana. Skroz je razumijem jer ja na tavanu još čuvam stare brojeve ‘Poleta’ i ‘Đuboksa’ iz kasnih sedamdesetih i dedinu kuburu iz ranih dvadesetih… A to vozilo, koje će uskoro napuniti dvadesetu, njoj je prvi ‘di-di’ koji je upoznala. Uostalom, u njemu sam vozio suprugu na porod pa doma iz bolnice, jaslice, škola, more, Topusko…
Jedno kratko vrijeme imao sam Jugića, kako sam ja govorio ‘za na njivu’, u njemu vozio zvučnike, pojačala, zemlju za cvijeće, kraće letve, svašta. Vozio se s njim i u ‘civilstvu’ par godina, a onda mi je ‘na rukama izdahnuo’… Zadimilo se iz mašine, kvar je bio skuplji od njega samoga, pa je otišao u ‘risajkl bin’. I tada, makar se u njemu malo vozila, suze je ronila za tim neobičnim malim autom, koji joj je prirastao srcu. Doživljavala ga je kao malo veću igračku, u kojoj se smjelo grickati čips, prolivati sok, škakljati tatu dok vozi, a ako se dogodilo kakvo manje povraćanje… Nema veze, nije ga šteta!? Još i danas mi nabija na nos tog Jugića… Pravi jugonostalgičar, a Jugoslavije nikad vidjela nije…
U međuvremenu Brava natukla 350.000 km bez ikakvog kvara… Daj mu dobro ulje, vode, benzina, pokrpaj prag i teraj dalje… Tek u zadnjih par godina odbijala je voziti se kroz visok snijeg pa sam stopirao do posla… Talijanske muve, reklo bi se. Dobila je i društvo u garaži, a kako su djeca rasla, vozni se park povećavao i eto nje sad izvan garaže… Na čistom zraku, na mrazu i magli, na suncu i vjetru… Kad nekoga dva desetljeća držiš u rukama, slušate se, poštivate, neminovna je povezanost, kao da se radi o živom biću. Uostalom, kad brak potraje dvadeset godina, danas je to već čudno i neobično. Svaki zvuk mi poznat, svaka škripa razumljiva, režanje zglobova, prdež auspuha, lupkanje antene po krovu, poskakivanje vatrogasnog aparata u gepeku… Koliko sam puta bio zahvalan amortizerima što lupaju, kad bi se preumoran vraćao sa svirke u tri ujutro… Drže me budnim, a pogotovo zimi, kad mi se znalo smrdat grijanje pa bi vilica cvokotala, ali oči ostale otvorene!?
Volim taj auto i samome će mi biti teško rastati se od njega, ili nje. Jer koliko smo si bliski, doživljavam je kao člana obitelji, naravno ženskog, ipak sam ja taj koji jaše po njoj. Nema u njoj puste elektronike, ne zvrnda kad netko nije svezan, svjetla se gase sama, ne pišti i fućka kao ove razmažene nove frajlice pune čipova i čudesa koja se lako kvare, a dok ih skužiš, ode školska godina. Pa ti nemoj biti analogostalgičar! Moja Brava još ima kazetofon, što je, naravno, razlog za podsmijeh ovih novih ‘tač frikova’. Dakle, iako je, realno, taj skup gume, plastike i lima samo sredstvo za stići s točke A do točke B, ima ona u sebi kapaciteta za cijelu abecedu…
Ako sam ovim tekstom o svom vozilu bar malo okaljao svoje vozačke i vlasničke grijehe, lakše mi je. Ona će svakako u Raj, ako tako nešto za aute postoji… Jer tko bi mogao povjerovati da je ona hrpa ‘kod Novice’ zaista kraj…!? Neka joj je vječna hvala i slava! Orošiše se oči moje, kao i kose oči moje… Brave.