Plenkovački dekret
Svi se politički umovi, komentatori, sociolozi, komunikolozi, šprajcovi, bage i sve jedinke upregnuli ovih dana shvatiti, rasvijetliti i objasniti iznenadni premijerov udarac škorpionovim repom i yullbrinerovsko rušenje mosta… Spominju se muda, ucjene, službe, družbe, kombinira se jače nego u šahu, sudoku ili teškoj kriptogramki s ključem. E, ja mislim da imam ključ zagonetke i izvorište tzv. Plenkovačkog dekreta ‘MM’ (Mostovim ministrima).
Sve je počelo noć prije fatalne i dramatične sjednice Vlade, u mirnoći doma premijera, koji je mirno spavao, sve dok se u neko doba noći nije začuo plač najmlađe članice obitelji…
– Andrej, mala plače… – sneno će supruga, gurkajući laktom muža, koji je upravo usnio kako je na most postavio dinamit i sklanja se iza kamena…
– Sad ću, samo da dignem ovo u zrak – bunca prajmministar.
– Dijete opet plače, daj joj dudu, mlijeka, kaj god… Ja sam krepana, već je mjesec dana ovako…
On se nevoljko ustaje, potraži bočicu i krenu smirivat’ situaciju. Unatoč naporu, dijete i dalje zbog nečega uporno plače… Zna on i pelene promijeniti, uostalom, svakakva ‘sranja’ je prošao do sada, a slična ga čekaju i sutra… Dijete usne na minutu-dvije pa opet u javni protest!? Plače kao da joj je Alvarez rekao da će se opet vratiti… Andrej teško uzdahnu i pristupi planu B, nosanju bebe po sobi…
– E, nagrabusit će mi netko zbog ovoga – pomisli, pa udari nogom u nešto na podu, a buka probudi starijeg bracu, koji se uspravi na krevetiću i promrsi – Kakva je ovo promenada, šećete se po sobi k’o po mostu!? Ružno sam sanjao…
– Što si sanjao?
– Sanjao sam da je jako sijevalo i grmoja…
– Grmjelo?
– Da, i netko je buljio u mene… Onako buljavo buljio…
– I što još si sanjao – zabrinuto će otac, jer ovo je postalo vrlo kompleksno!
– Onda je došao jedan s brkovima i rekao da mi raste rep… O, repić ti pravi raste!? Da sam sav šprljav, prljav… joj, tata, bojim se… Potrči dječak u sigurno očinsko naručje, jer seka se smirila, pa su u oca bile slobodne ruke…
– O, Bože, Bože, valjda će joj do Petrova izbit’ svi zubi pa će se smirit’ – kroz san promrsi gospođa, okrečući se na drugu stranu, jer očito je suprug uspio smiriti sutuaciju, ali malo se prevarila…
– Tako znači… Eto tko meni neda da mirno spavam – poluglasno je razmišljao, nastojeći uključiti sve diplomatske vještine, ali zaključak se nametao sam po sebi: djecu straše: grmjelo je, bulje u njega, šprljav je veli, raste mu repić, do Petrova će zubići van… Tko će to dočekati, daleko je to Petrovo i Pavlovo…
Ode do laptopa pa tajnici pošalje mail: Molim vas, dok dođem na posao, pripremite tri-četiri razrješnice za ministre. Oprostite, znam da je 4 ujutro, ali ovo ne smije čekati! Pozz, šef.
– Tako, pa da vidimo čija majka crni opoziv prede… Padne mu napamet još jedna narodna mudrost – svak’ je kovač(ić) svoje sreće!
Ostalo se zaista dogodilo, kako i bi zapisano…