Strašila
Nisam pušač, a vjerojatno neću ni biti… Katkad znam ‘zaprijetiti’ da ću, ako ikad ostarim, početi pušiti lulu zavaljen na trijem onako u stolici za ljuljanje, pućkati duvan, otpuhivati dimove i, kao Hemingway, udarati po pisaćoj mašini nove (o)bloge… To mi nekako izgleda cool, jer kakav je to pisac u godinama s tabletom, laptopom i red bullom u ruci… Mora bit’ malo jačih poroka. Dobro, ne zavirujte u unutrašnjost kolibe, ona se upravo tušira… Malo privatnosti, molim!
U ovoj priči nisam bitan ja, već oni koji još odolijevaju beskrajnim kampanjama protiv pušenja pa još uvijek unose dim u pluća svojom voljom. Moram priznati da im se divim, jer ova kampanja jača je i rigidnija od svake antiratne, čak i od one protiv pobačaja… I dok oni dragovoljno abortiraju po 25-35 kuna dnevno iz džepa svoga, sa svih strana ih straše posljedicama tog fuj čina. Od – ‘Pušenje ubija, izaziva rakove svih vrsta i dezena, onečišćuje okoliš, kvari zube, utječe na fetus, skraćuje život, izaziva ovisnost…’ Pa one strašne slike na kutijama cigareta… Poruke na njima kao da ste ušli u dućan s pesticidima, mrtvačkih glava na svakom centimetru… Pitam se ima li to smisla, na koncu i rezultata? Tko će obiteljskom nasilniku nacrtati ženu bez tri prva zuba, usuditi mu se okačiti je u spavaću sobu i prisnažiti naslovom: ‘Ne diži ruku na ženu, ona očekuje da se digne nešto drugo!’ Sigurno bi nasilnik kleknuo pod poster, zahvalio se autoru i nježno šapnuo gospođi – kreni u kupaonicu, evo i mene, šeretski joj namignuvši… Mo’š mislit’…
Puši se i dalje, kašlje, škripe pluća, ali malo je rezultata… Zavirite u kafiće između dopodnevne i popodnevne smjene školaraca… Dima više nego na koncertu Bijelog dugmeta… Svi vuku i to im je baš super… A znamo da mama i ćaća više ne tuku kad nanjuše duvan i spaze žute prste… A slike i posteri vise i prijete – praznom puškom. Nekad smo ismijavali vlasnike ‘sljastičarni’, koji su obožavali isticati kojekakva besmislena upozorenja po zidovima, ispisana na hameru ili kartonu od kutije u kojoj su stigle krafne, pa su odmah imale i dezen na masne točke: ‘Ne pljuj na pod!’, ‘Zabranjeno češljanje!’, ‘Pripremite sitan novac!’, ‘Zabranjeno pjevanje i bučenje!’, ‘Vaša pohvala, naše zadovoljstvo!’. U kafanama i ćumezima s glazbom dalo se naći upozorenje ‘Zabranjeno štipanje umetnice!’.
Sad kad bacite pogled na zidove lokala, upozorenja stižu jedna drugo… Od ovih strašenja o pušenju, o zabrani prodaje alkohola i duvana maloljetnicima, do normativa koje nitko ne čita. Naravno, u zahodu je i ‘Dnevnik korištenja metle, krpe i partviša’… Sve uramljeno, kao da se radi o izložbi slika mladog autora, a ne o tričarijama, čije neisticanje, a pogotovo nepridržavanje, nosi kaznu u vrijednosti polovnog ‘Clijota’… Mislim da to nema smisla, ali misliti je drek znati, kaže stara narodna.
Meni je osobno najdraži bio natpis u birtijama: ‘Čast svakome, veresija nikome!’, a vječni broj 1 top liste dosjetki: ‘Danas točimo za novce, sutra sve besplatno’… I tako svaki dan… dovijeka.