Karlovac, moj rodni grad
Rodno mjesto, kao ni roditelje, nitko ne može birati, jer sve se događa uz nakane i radnje nekih drugih ljudi, koji su odlučili donijeti na svijet novo biće. Moje rodno mjesto je Karlovac, mikro lokacija Stara bolnica na Dubovcu. Ni tada, prije 55 godina, bolnica više nije bila mlada, ali bila je jedina u gradu pa je tamo bilo i rodilište. Par godina kasnije, kad je na svijet došao moj brat, majke su rađale u Zvijezdi, a tek u sedamdesetima Karlovac se punio prinovama na Švarči, kako je i do danas…
Taj Dubovac nekako je kvart u koji se stalno vraćam. Iako će ‘stari Dubovčaki’ reći da je pravi Dubovac ona mikro lokacija oko Pivovare, meni on počinje ispod pothodnika, kod nekadašnjeg ŽeČe-a. Kao klinca, mama me, prilikom svakog posjeta Karlovcu, obično petkom, vodila na Dubovac na groblje. Od Korza sa stanice lagano pješice prema pomalo naherenom drvenom križu na kojemu je pisalo – Verica Valent. Moja starija sestra, koja je poživjela 11 mjeseci i u istoj bolnici, desetak metara dalje od moje rodne sobe, umrla od meningitisa. Pokopali su je na Dubovcu, tako su odlučili, tako i bi.
Koračajući sitni koracima, upijajući sav, tada rijedak, ali meni fascinantan gradski promet, klizili smo uz bučni ŽeČe, šarene izloge danas pokojnog Kina Luxor, Bolnice, mirisne pekare, pa uz drvored Primorskom do groblja. Mama je na malenome grobu počupala travu, poravnala onaj pijesak, tiho molila, a ja sam skakutao oko spomenika i čitao imena uklesana i napisana na spomenicima i križevima. Ona je tada i skužila da znam čitati, iako je do škole ostalo još dosta, pa mi je za nagradu na kiosku kupila strip ‘Mirko i Slavko’, tada veće face nego što su bili Jegger & Richards…
Kod Starog grada vozile su se motocross utrke. Leno Šoštarić bio je sedmorostruki prvak Jugoslavije i prve smo Pony bicikle svi naganjali i skakali po pijesku i blatu, poput njega. Ja sam mažnjavao tatinu kacigu pa sam izgledao, s onom sitnom glavom i velikom kacigom, kao ‘mačak pod šljemom’… E, kad se na stazi Dubovac vozila zadnja trka i to za Svjetsko prvenstvo, negdje 1974., nagovarao sam dedu da me vodi podno Staroga grada. Baka i mama su rekle odlučno ‘ne’, ali sam, lukavac mali, dedi nabavio deset pisanih romana ‘Wayatt Erpa’, koje je on gutao, a ja posudio od velikih dečki iz sela, pa je odlučio da se ide… Mene je ostavio na Dubovcu pa se prošetao do Švarče ka kćeri i zetu. Po prvi put sam vidio moćne strojeve, osjetio miris oktana i bio u masi nepoznatog mi svijeta… Kad su po zadnji put Jawe, KTM-ovi i Honde utihnule na Dubovcu, valjalo je do Korza prvi put sam i uhvatiti autobus. Deda je rekao da će ući u Mostanju, a ja ću se snaći nekako…
U Karlovac sam neprestano dolazio i odlazio, kao da smo u nekakvoj svađi, a nismo… Osnovna škola na Turnju pa srednja u Kurelčevoj. Tijesan mi je tada bio Vukmanić pa i Karlovac… Godinu dana Novog Sada u vojsci pa četiri u Zagrebu. Povratak doma i ‘Kod Miloša’. Kad smo u ratu ‘zapeli’ u Karlovcu, znao sam negdje u podsvijesti da to nije krajnje odredište. I bi tako. Povratak doma, ali poslovno i dalje u rodnom gradu. Od 2000. Duga Resa. Opet smo se Karlovac i ja rastali, a da se nismo posvađali. Istina, gotovo svaki dan sam tamo pa i ne držim da sam u nekakvom egzilu, tim više što je većina grada i okolice svaki dan sa mnom uz radio valove Mrežnice.
Neki dan je jedan momak na kupanju ‘kod Karana’ u Cerovcu, prilikom mog ulaska u vodu, oštroumno zaključio: Nisam ni znao da ‘Mrežnica’ i ovdje ulazi u Koranu. Mislio sam da ulazi na Turnju?!
Sretan ti rođendan, rodni grade!