Panenka

Igra se Europsko nogometno prvenstvo. Vrlo neobično, s godinom zakašnjenja, po frtaljpunim stadionima diljem Starog kontinenta. Mi smo startali loše, porazom protiv nekadašnjih imperijalista Engleske, a sad na braću Slavene- Čehe. Kako bude, bit će, ova moja poslanica ionako nije od budućnosti, već od (naravno) bolje prošlosti.

Mene je moj nezaustavljivi stroj vratio u 1976.godinu. tada se to prvenstvo igralo na način da četiri momčadi udare turnir- dva polufinala, utakmica za 3.mjesto i finale. Od srijede do nedjelje i gotovo.

Te se godine ta završnica igrala u Zagrebu i Beogradu, dakle u Jugoslaviji. Lipanj, taman kraj školske godine, srećom po nas zagrižene nogofile kiša je udarila ,pa umjesto na njivu ili na parmu sijena, pred crno bijeli televizor.

Najprije su Česi nekako izbacili favorizirane Holandeze na Maksimiru,a u Beogradu su igrali naši i Njemačka. Ta utakmica , kako su to tada pisali u jedinom sportskom časopisu „Tempo“, ušla je kao stereotip poraza talenta(YU) nad disciplinom i upornušču (Nemci). Prvo poluvrijeme, kao da je proljeće’45- naši rasturaju, vode 2:0, već se vidimo, ne u finalu protiv Švejkovih zemljaka, nego na krovu Evrope !? E, ali taj se prokleti nogomet igra dok Nijemci ne pobijede, tada smo saznali tu gorku istinu. U drugom poluvremenu, njihov izbornih Helmut Schön ,onaj striček sa šiltericom, kao da ide na posal u Vunateks, napravio je izmjenu, umjesti indisponiranog Hansi Müllera ušao je nakakav ,nama nepoznat Dieter Müller.Nešto ranije, onaj opaki Gerd Müller rekao je da više neće igrati za Elf, pa smo mislili da je Milerovska opasnost minula. Ali, nein!

Vrlo brzo taj najnovili Müller , precizan poput Singerice smanji na 2:1. Vladan Stojaković ,nazvao je to „labuđi pev grogiranih Nemaca“, jer su Oblak, Popivoda, Đajić i Šurjak i dalje držali golmana Maiera na streljani, a on uz pomoć Kaisera Frantza Beckenbauera i ostalih iz obrane- spašavao. Bližio se kraj, ali kako već naslućujete nije kraj, nego kad Švabo veli da je kraj…Zadnja minuta , Müller izjednačava !? Produžeci, zabije on i hat trick, odu Nijemci s 4:2 u finale, a mi u Zagreb na noge Nizozemcima za utješnu broncu, koju nismo dohvatili…

Finale, svjetski prvak Njemačka, protiv Čehoslovačke. Od momaka iz Praga i okolice čulo se do tada za Janoša Ondruša, koji je u obrani igrao besprijekorno, dok su ostali bili ,one sličice, koje su se rado mijenjale za zvučnije zvijezde .Dakle, autsajderi, koje će moćni zapadni stroj preteći kao BMW Wartburga na putu za Jadran.

Međutim, sport je ,osobito nogomet ,splet neobičnih raspleta. Tako je te junske večeri na Marakani David Golijata oborio na pleća. Opet je bilo 2:2 nakon regularnog dijela i produžetaka, pa je valjalo penalima dobiti Evropskog šampiona, režao je u mikrofon Vladan.

Pogađali svi, do plavokosog Ulrich “Uli” Hoeneßa, koji raspalio loptu prema Topčiderskom brdu, visoko preko gola. Tada se dogodila ona minuta, koja je u Češkoj, ali i Slovačkoj tada bila važnija od svih baršunastih revolucija, Smetaninih simfonija i rekorda Emila Zatopeka…Loptu je uzeo brko okruglasta dobroćudna lica, igrač kojeg bi „u civilstvu“ poslali po ćevape s lukom i kriglu piva. Antonin Panenka. Koji dan prije proslavio je imendan, kaže legenda, baš uz ćevape i pivo. Namjestio je loptu na onaj komad bijelog kreča, Sepp Maier, ukopan na crti , trljao je zulufe, krotio nestašni uvojak kose, spreman uloviti odlučujući šut, a znamo, ako Nijemce ne smlavite kad je trenutak, oni uskrsnu i onda -ćao đaci !? Zaletio se Panenka kao da će ispaliti najjači šut koji u svojim oksericama ima…a onda ležerno, kao da zove rundu u Karlovim Varyima, potkopa loptu, a ona u besprijekornom luku padne posred gola, dok je Maier, naravno odletio u svoj desni kut, zalegao i nemoćno gledao loptu koja poput balona punog helija elegantno slijeće posred njegova gola…Scheiß !?

Bio je to onaj rijedak trenutak sreće, koji je usporediv samo s situacijom da one socijalističke „škatule“- Trabanti, Wartburzi, Lade, pa i Stojadini preteknu moćni BMW. Mercedes ili Audi…

Panenka je ušao u legendu, po njemu se taj udarac i dan danas zove. Dakle, on je anulirao onaj stih „Dugmića“ – „po meni se ništa neće zvati“. Iako je prošlo 36 godina od tih događaja, uz sve tehnološke i druge novotarije, savršene i programirane treninge , malo je igrača koji bez panike mogu opaliti „panenku“, pogotovo u odlučujućim trenucima.

Jučer je pak češki igrač Schik Škotima zabio s centra !? Tako da s Česima nikad ne znaš, tko će od kuda opaliti lob, i nanijeti nam bol….Ne onaj na Braču.