Meni se piškiii !!!
Tek na kraju tjedna ulovio sam pola sata , da u nekakvom miru napišem koju o burnih desetak dana s kraja lipnja.
Kako je vrućina pržila i oduzimala snagu i dah, tako su naši „anđeli čuvari i Gospa od Stožera“ pojačali stisak i još jače stegli obruč na preostale prkositelje ubodu u nadlakticu. Kako je počelo s prijetnjama o pojačanom punjenju groblja, o imanju ausvajsa za odlazak u dućan, bolnicu, ostao sam u šoku, jer „Cemetery Aliemka“ nije prozvala neodgovornog Ivana „Kokea“ Perišića, jer se nije cijepio i tako ugrozio, ne samo suigrače, nego i mentalno zdravlje nacije, umalo je bio bioterorist…Da, on u izolaciju, a naši na Španjolce. Inače su na ovom Euru izgledali kao da stvarno moraju igrati i biti tamo, pa ne čudi ishod – ispadanje.
Na toj utakmici Dalić me je podsjećao na mog prijatelja i šefa banda Jožu, koji je poznati i priznati , omiljeni dugoreški učitelj. Od milja ga zovu „Učo“, a on mi veli, da kad tu dječurliju ( 1. – 4. razred) vodi nekuda na izlet, da najmanje 99 puta čuje zazivanje: „Učo, piški mi se, Učo, kaki mi se, Učo Maja me štipa, Učo ja bi doma mami, Učo zlo mi je ,Učo Marko me zarigaooo, Učo žuljaju me tenisice, ne mogu dalje, Učo, žedan sam….“.
E, baš tako je izgledala ta grupa izletnika u najdražem dresu… Ante igra i u sebi škripi pjesmu „Žu,žu, žuljaju ma cipele“, pa kao Hamilton kad mu se izližu gume, ode u box po nove.. E, to traje 7,8 sekundi, pa nazad na stazu…Ante, kao da je stonoga, pobogu. Taman napasni Španci zabiju gol, dok Ante veže obuću!?
Malo kasnije, Joško je žedan !? I on ode u box, klo, klo, a Španci nama opet uvale gol!? Samo je falilo da netko poviče prema Uči, ovaj Daliću, i s rukama na stražnjici s bolnom grimasom odjuri u svlačionicu, da ne zasmeđi najdraži dres…Ah, kao da su konzumirali Španjolske mušice !?
Joža mi te školsko izletničke anegdote zna pričati, kad se dotaknemo i naših kolega svirača i to vrsnih, kad ih vodimo na svoje gaže. Ponekad netko traži pjevačicu, pa posegnemo za provjerenom damom iz Karlovca, nekad treba netko s ljutim rokerskim repertoarom, pa nema druge nego pojačati sastav.
E, tada se pojavljuju jednaki problemi kao na Jožinom izletu ili Dalićevoj osmini finala…
Kao da idemo na najopasniju avanturu u Afriku, a ne na Grdun !?
Sto pitanja i strahova u naših pojačanja: „ Hoće li bit kaj za jest? E, ja imam šećer, dijabetičar sam, pa moram jest puno puta po manje!? Nemoj da oni daju jedan obrok i odmah odnesu !? Koliko cuge imamo pravo dobiti ? Zadnji put na gaži bila su samo dva pića …Do kad će to trajat, sutra moram na sud u 11 ? Jeste popravili miksetu, čul sam da vam nešto prekida…Oće’l nam gazda odmah platit, znaš obećal sam ženi dat lovu za režije, već kasnimo…I, tako do besvijesti…
Mi sviramo skupa već punih 18 godina, svašta vidjeli, doživjeli, ali panika ne stanuje u bandu. Nismo cvilili ni kad su nas na aerodromu u Torontu odvojili i drepali, kao u onoj emisiji o zaštiti granica… Malo iščašeni engleski, malo pokušaja humora, malo smo se pravili grbavi i bedastiji nego što jesmo, pa nas je mrski neprijatelj propustio u zemlju javorova lista. A da smo cendravci, zacvilili bi: Hoćemo domaaa, prvim avionom, jebeš gažu.
Da malo prisnažim mit o našoj neustrašivosti- svirali svadbu u Vodicama, krenuli na put s Golfom punim opreme. Odmah kod Slunja nešto je počelo jako lupat. Ono, kao disko bubanj. Tum ,tum, tum. Joža,oćemo se raspast? Ostat bez kotača? Nećemo, znam kaj je. Ležaj. Izdržat će do tamo, a nazad ko ga grebe…Tako i bi. Dolupali do Vodica, odgudili pir, malo odspavali u Pirovcu, pa tup, tup, tup, do doma. Švabo je to, veli on tapšajući VW-a po vrućoj haubi…Ali mi smo tek obični svirci, dok su naše cendrave zvijezde za puno veću lovu na ovom EURU, svirali- znate čemu već!