Živica,lopta,prkos

Neka mjesta kraj kojih svakodnevno prolazimo, a u nekom dobu odrastanja bila su najvažnija na svijetu, primjećujemo tek kad im prijete da nestanu s lica zemlje, ili se na „svetim“ mjestima sagradi nešto drugo.

Tako, igralište kraj Turanjske škole broji svoje zadnje dane, do početka iduće školske godine s njega će nestati ona dva koša, dva gola, a bit će iscrtane linije za parkiranje. Novo igralište gradi se iza dvorane, a za pohvalu je i dogradnja novih učionica, kojim će ova dama stara preko sto godina biti prostranija i još ljepše mjesto za učenje, druženje, igru… Gdje je sad problem, pitate se vjerojatno…

U meni, naravno i mojoj vječitoj opsesiji s djetinjarijama i meni važnim uspomenama, koje me svako malo potegnu u pionirsko ili neko drugo sretno vrijeme.

To igralište, s onom ogromnom zaštitnom pletenom ogradom, koja sprječava da lopte koje su debelo promašile gol ne odlete pod kotače auta koji jure državnom cestom, a isto tako i da neoprezni đak u jurnjavi za bubamarom neoprezno ne strada, meni je, uz dvoranu s svlačionicama bio najdraži prostor školovanja na Turnu, kako su to izgovarali u mom selu.

Zašto ?

Pa, dok se nismo dohvatili petog razreda i tih blagodati igranja na betonu ili parketu, svoje smo nogometno znanje brusili na kvrgavim njivama, golovi su bili šibe ili veće kamenje, a mreže i prečke, nešto čega ima samo na televiziji…Koš smo napravili od viška šperploče iz stolarske radionice moga tate, obruč je bio hrđavi obruč s manjeg lajta za rakiju, a mrežica, ostatak mrežaste vreće od krumpira . Nikakve linije, nikakav iscrtani reket , a lopta ista i za košarku i ta nogomet. Ona gumena „Tigar“ bubamara koja je skakala k’o sam vrag…

A, onda se ,po izlasku iz autobusa ukazalo to igralište, ravno, iscrtano, sa stativama i prečkama, s koševima koji se nisu micali kad bi bacio loptu u tablu…Čovječe!? Današnjim klincima bi jedina razumljiva usporedba bila – kad bi s Nokie 33 10 prešao na I phone- 10.

Moj najveći trenutak slave bio je u proljeće ’77. kad sam u osmom razredu postao najbolji strijelac prvenstva među tri razreda osmaša ! Sjećam se svega, jer to mi je bilo važnije od poklonjene dvojke iz matematike, koju mi je oštra nastavnica Cvijeta dala, samo da me ne gleda na produžnoj…Nije to bio vatromet golova, štoviše, zabio sam samo dva!’ Moj 8 A protiv 8 B 2 :0, dvostruki strijelac Valent. Onda 8 C-8 B bez pogodaka, kao i i 8 A – 8 C 0:0. Minijatura od dva gola i 3 boda, mi prvaci, ja najbolji, dobro i jedini strijelac sve lijepo pisalo na ploči u hodniku crnim debelim flomasterom. Bio sam uvjeren da će to biti dovoljno da me zapazi Goga iz 7 B , koju sam milo gledao te godine, ali ćorak…Ona je već tada bila zaljubljena u Stevicu, za kojeg se na koncu i udala…

Eto, sad kad će maknuti te golove i koševe, otići će još jedan komad sretnog djetinjstva. Nisu se tamo događale dramatične bitke poput one na grundu u „Dječacima Pavlove ulice“, ali bilo je svakakvih doživljaja. Jedan ću opisati, iako mi baš ne služi na čast, ali pokazuje da me sila i nepravda uvijek tjeraju na uzvrat…

Dakle, već spomenuta Cvijeta me u šestom razredu ipak poslala na produžnu iz matematike, jer sam ja tjerao nekakav inat, a ona je ustvrdila, da nije da ja to ne znam, ali ona ne zna zašto ja te razlomke ne želim shvatiti i dobiti bar dvojku…

Eh, ta produžna traje dva sata. Dakle od 8 do 10. Bus ide tek oko pola 1. Ostatak vremena moguće je bilo utrošiti na Degojama, gdje smo velikim dečkima jurili po lopte, ili na igralištu kod škole, ako bi netko donio loptu. Ta naša igrarija, pa makar na dva mala gola nije se sviđala klipanima s Turnja i Sajevca, koji su tamo s pravom kožnom košarkaškom loptom gađali koš, ali i pismali na linije. Bili su dosta drski, pa su nas odmah tjerali s igrališta, iako im nije trebalo cijelo. To tjeranje bilo je vrlo grubo, s napucavanjem lopte u guzicu, čvegerima, pa i šamarima, sve uz „kidajte seljačine“ ovo je naše igralište.

Naravno, nema tu priče, podvili bi rep, pa na zidić čekati bus. Ako je netko imao koji dinar za čips, pojeli bi ga zajedno. Ali i to je bila meta velikih momaka, pa bi im i to morali predati, inače odmah dvije iza uha.

Osveta ih je stigla predzadnjeg dana produžne. Napucavali su tu kožnu loptu skoro sat vremena, pa kad im je dosadilo, bacili je u procijep živice koja je dijelila igralište od učiteljske zgrade u kojoj je u prizemlju bio dućan , zubarska i obična ambulanta . Kao, idu do dućana po Koktu, jer su nama oteli sve sitniše koje smo imali, pa će se vratiti na hakl.

Kao u dobro režiranim filmovima- oni ušli uz galamu u trgovinu, preko mosta se lagano primicao Sanosov autobus, ja se u trku zaletim prema onoj rupi s loptom, uzmem loptu ,sakrijem je pod majicu koju mi je poklonio Duško Lokin, pisalo je na njoj “Jedna žena čeka brod“ Split 1976, pa trčeći nestanem u busu!? Moji „suprodužnici“ problijedili i premrli od straha…Ako skuže da smo mi maznuli loptu, najebali smo !

Bus je dimeći grabio uz buduću prvu crtu bojišnice, pa više nismo mogli vidjeti face klipanske ,dok zure u praznu rupu.

Svoj ratni plijen krio sam par tjedana u garaži, jer ni svojima ne bih mogao objasniti otkud mi taj skupocjeni komad kože.

Sutradan smo izbjegavali ići na igralište, jer su neprijateljske patrole svako malo njuškale oko koševa i živice.

Bio sam si baš ponosan, jer kad me pri preuzimanju svjedođbi, jedan od njih zaskočio s pitanjem, jesmo li vidjeli tko je ukrao njihovu loptu, zatajio sve k’o sveti Petar učitelja svog. Bila je to slatka osveta šmokljana.

Ali, kako su prastare izreke uglavnom točne- ispalo je oteto – prokleto… Naime, nakon jedne partije basketa, ne sjećam se više kome, lopta je pala u otvoreni bunar kraj Ribarove vile. Već tada nije bilo ni štrika ni kante ,pa je moj plijen ostao vječno na dnu bunara. Nisam tada mogao ni slutiti da će već za 15 godina lopti društvo doći praviti i Ribarova bista- osobno.

Počivale u miru- obje.