Starudije

Kad smo bili klinci, naravno, svi stariji bili su “starci”. Od roditelja, do nastavnika, rodbine, susjeda…

Kod nas na selu, neke su žene toliko bile obavijene u crninu, da neke ni nisam vidio u bilo kakvoj drugoj boji odjeće, jer tako se “žalilo”.

Recimo jednoj mojoj susjedi u 30-toj godini stradao je muž. Crni rubac, crni šos, “all black” kako bi rekli na Novom Zelandu. Još nije skinula ni rubac, kad joj umre mama…Opet crnina. Za nekoliko i otac, nema promjene. Kako takve “cne udovice” zvati nego – baba !?

A, ta “baba” tek je za dvadeset godina zaista postala baka, ali to nije ništa promijenilo…dakle, dripci, kakvi smo bili, sve smo ugurali u isti koš- “one babe”…

Danas ,kad sam zašao u godine, koje su vrlo “babastične” i idem prema onoj “super star ” kategoriji, silno me ljuti, kad nas netko nazove starcima !?

Razmisli ! Sjeti se… Što su tebi bili 60-godišnjaci….Populacija koja je spremna za odstrel. Ako ne na groblje, barem u penziju!?

Stiglo nas..

Iako, se zaista ne osjećam tako i mislim da je ovo “očitanje brojila” nekakva greška u računalu….

Primjera, da sad drugim očima gledam nas rođene šezdesetih godina prošlog stoljeća ima bezbroj, a očešat’ će se o dva…

Prvi, prije koju godinu, javljaju nam slušatelji – Dado, nekakvu babu kod Suda udario auto ! Reci da uspore, hitna i policija su tamo…

Ništa nova, ali, ispostavilo se za sat,dva da je ta “baba” žena od 55 godina i ne samo da je poznajem, već mi je u pubertetsko doba kratko vrijeme bila i cura!?

Kako se lako omakne ono “baba”, kad netko zapliva zrakom i slomi se na asfaltu….

I sad neki dan, čitam kako su na Baniji orobili 60-godišnjaka. Nepoznati hahari ga udarali, srušili, ukrali mu novac, mobitel, pa pobjegli…

Pita Borna kroz hodnik, kaj se to desilo na Baniji…? A ja , onako s frtalj mozga, ne razmišljajući o vlastitoj nesvjesti velim:

Nekakvog starog, banda izudarala i opljačkala!?

Nekakvog starog!?

Ej tikvane, pa čovjek je tvoje godište… !?

Došlo mi je da si sam zalijepim šamarčinu, mamlazu jedan!?

Tako, da sam sad u nekakvom limbu iz kojeg ne vidim izlaz…

Jedino što znam, da ću jednog dana ipak morati priznati poraz…A, do tada pružat ću žestok otpor.Starosti naravno.

Jer, kad čujem ono – Stare šparete, stare aute, staro željezo, skupljamo stare akomulatore itd…Lagano se sklonim na sigurno, da me ne utrpaju na Tamića, s obzirom na pređenu kilometražu!?