Posljednji Ćiro
Kad neka vrsta izumire, bilo da se radi o životinjama ili ljudskim bićima, često se poseže za američkim narodom koji je gotovo istrijebljen, a neka plemena i jesu, onda je to u pravilu – Posljednji Mohikanac. Nemam podatak za kojeg se to popisa stanovništva na Divljem zapadu dogodilo, ali valjda to znaju birokrati, koji su ga evidentirali i za vijeke vjekova ostavile pokoljenjima da njime krste sve što nestaje s lica zemlje – zauvijek.
Čovjek kome su posvećene sve naslovnice i prve minute dnevnika, kad je prošli tjedan napustio ovozemaljsku životnu scenu – Miroslav Blažević Ćiro – također spada u tu kategoriju – posljednjih. Ode čovjek, valjda zadnji s ovih balkanskih vjetrometina, kojeg su, ako ne voljeli, barem cijenili gotovo svi. I oni koji su zaraženi nogometom, ali Ćiro je bio ‘zvijezda opće prakse’ kojeg su znali svi. Kako je njegov ‘nadimenjak’, moćni i bučni stroj ‘Ćiro’, koji je cijelo stoljeće vukao vagone, nestao s pruga i preselio se u muzeje, tako i naš ‘Ćiro od bijelog šala’ ode u legendu.
Kao što Tarik u svakom pitanju u ‘Milijunašu’ posegne za svojim ‘ja’ pa opisuje sebe i svoj lik i djelo, tako ću i ja, kao jedan od brojnih Ćirinih trbuhozboraca, opisati svoja dva bliska susreta s čovjekom koji nas je toliko puta, a najjače ’82. i ’98., silno razveselio.
Kao u pjesmi o banu – bilo je to godine ’83., baš u doba kad je Ćiro, razočaran što Dinamo nije obranio titulu prvaka, već je posrnuo u trci s Partizanom, odlučio otići i okačiti bijeli šal na vrata plave svlačionice. Koliko mu je to bila teška odluka, svjedočio sam iz prve ruke, jer sam te godine počeo konobariti u ‘Osmici’, kafiću na Bukovačkoj cesti, u koji su često zalazili igrači, ali kasnije navečer ekipa novinara, među kojima sam zapamtio Tomislava Židaka, i neizbježni Ćiro, kojeg su ljudi od pera nagovarali da ostane u Zagrebu. Između dviju promjene pepeljara i rundi pića, naćulio sam uši, kao da radim za sve službe svijeta pa polovio ključne rečenice njihovih razgovora.
Oprezan, kakav je bio, Ćiro je skužio da malo previše brinem o čistoći stola i praznim čašama koje sam vrijedno odnosio, a nove donosio, pa je jednom prilikom, onako iz polušale, uzdignuta kažiprsta ‘zaprijetio’- Sine, što si čuo, nisi čuo, jesu novinari sedma sila, ali bogami su konobari – osma!? Nastojanja novinara nisu uspjela i ‘Čovjek koji tepa’ otišao je iz Maksimira, po prvi put. Bilo mi je, naravno, žao, ali osjećao sam se malo važno, jer sam znao što slijedi i prije nego su osvanuli masni naslovi u ‘Sportskima’ i ‘Večernjaku’. Nešto kao oni konobari i spremačice u mjuziklu ‘Jalta, Jalta’…
Prođe otad skoro tri desetljeća, kad nam se životne staze opet ukrstiše. Ćiro je, znamo, vodio puno klubova i reprezentacija, a ja promijenio zanat i alat – pa umjesto poslužavnika i vadičepa, baratam mikrofonom, gitarom i zabavljam narod na sve mile načine. Okrugli 50. rođendan slavio je naš vitez Dražen Mikšić, koji je bio odličan nogometaš, sve do ga nije 1991. ranila granata i okrenula život naglavačke. On nije klonuo duhom, a ni tijelom, pa je godinama postizao zapažene rezultate kao tenisač u kolicima. Za proslavu tog rođendana u ‘Lovačkom rogu’, njegova supruga angažirala je moj ‘Tip top band’ za svirku, ali uz opasku da ću ja u trenutku, kad mi ona kaže, morati imitirati – Ćiru!? Nije mi ništa bilo jasno, ali i nikome u sali, jer to je bilo iznenađenje za slavljenika.
Ukratko, na njezin znak, ja za mikrofon, složim facu i ‘Ćiromimiku’ pa u besjedu o slavljeniku, kako bi to trener svih trenera sročio, koristeći izraze poput – vitez, snaga, rekuperacija, galvanizacija, sine ovo, sine ono… Besjedim ja tako, prolama se pljesak, zatim otvaraju vrata, a na njima – Miroslav Blažević, osobno, dakle – lično i personalno!? Ja zinuo, on se prodere: Šta je? Šta si stao? Guza gaće žvače, ha? Pa dometnu: Kad može Tarik, samo daj… nisi tako loš! Uglavnom, iako u godinama, Ćiro se zadržao gotovo do ponoći, večerao, otplesao sa suprugom i mamom od slavljenika, sa svima ponaosob se slikao i na putu prema doma svrati k nama na binu i gurnuo nam svakome po 200 kuna, uz opasku: Jebiga, evo bar nešto, dobri ste bili, da je tu Mamić nakitio bi vas po 500 eura… Nemam kod sebe toliko, a i bankomata nema u blizini… Ma, lako za pare, hvala Ćiro, bila nam je čast!
Da parafraziram onu staru s Titom u glavnoj ulozi: Časno je bilo živjeti s Ćirom!