Od guštera do džombe. VP 3876/1

Tražio sam jednu sasvim drugu knjigu među prašnjavim naslovima, davno pročitanim, kad sam smeđe korice rokovnika, na kojem se tek nazirala godina, približio očima i pročitao – RO VJESNIK 1980/81.

Pronalazak tog „svetog grala“, koji je 4 desetljeća bio izgubljen među književnom građom koja je sklonjena od ratova i svih zala u tavanski ćošak, bio je trenutak baš kao što u Prustovom djelu „U potrazi za izgubljenim vremenom“ glavni junak, uz kolačiće i bijelu kavu, otputuje mislima i uspomenama u neko davno vrijeme. On to čini na nekoliko stotina stranica, a ni ovaj rokovnik ne zaostaje građom, jer radi se o dnevniku koji sam pisao za vrijeme služenja JNA, ukupno 350 dana, koliko je trajao moj boravak u Novom Sadu, gdje sam stigao kao „oktobarac“ 7.10.1981. do rujna 1982.

Odmah da kažem kako je to bila vrlo opasna rabota, jer je vođenje dnevnika bilo strogo zabranjeno i na to su nas stalno upozoravali, prijeteći čak i Vojnim sudom, jer sve napisano lako može pasti neprijatelju u ruke (onom s velikim podočnjacima, jer nikad nije spavao!?). Ja sam odmah rastrubio kako pišem pjesme, jer sigurno bi me netko cinkao vodniku, pa moje pisanje nije bilo sumnjivo. Kako bi odagnao sumnje, znao sam napisati neke priglupe pjesmice o nostalgiji za domom, ubacio poneku bezazlenu vojničku zgodu i, naravno, kukajući za curama koje su ostale „u civilstvu“, pa bi im to recitirao u redu za ručak, kad nitko nije slušao, jer miris pasulja, kojim ćemo se uskoro natrpati, bio je jači. Ti su radovi bili na početku rokovnika, a tek kasnije počinjao je pravi dnevnik, koji sam krio u dvostrukom dnu vojničke kasete (ormarića), napravljenog od komada lima, koji mi je odrezao jedan Albanac, mislim Avdimetaj, šofer s pristupom radionici, gdje je stalno nešto rezao limarskim škarama. Česti pregledi sadržaja kaseta nisu naškodili mome tajnom štivu.

Pročitao sam nedavno sve što sam tada napisao i baš me vratilo u to nježno, pomalo i tužno doba mog života, ali s vremenom mi je ta  SMB avantura postajala sve zanimljivija i dobar dio vremena živio sam punim plućima, naravno, koliko je to u takvom okruženju moguće. Iako je sve pisano ful amaterski, bez pretenzija da to štivo čita itko osim mene, da se naslutiti opaka literarna crta, koja je izbila na površinu desetljećima kasnije. Počeo sam pjesmom „Moja mrtva kosa“, koja iskazuje svu muku i fizičku bol, koja se pojavila nakon što sam se pogledao u ogledalo i nisam prepoznao to novo, izbezumljeno lice, nakon tretmana mašinicom, čija posljedica je bila moja na nulu oštrigana tintara. Opisivao razne zgode i nezgode, borbe za odlazak doma na vikend, straže, vježbe, okupacije s oficirima, osobito onim „bezbednjacima“, a uostalom dosta toga sam i (o)bložio u raznim pričama, zadnja je ona o Abbinoj pjesmi i mojim zgodama kojih sam se prisjetio čuvši taj hit.

Negdje u sredini opis je sreće koju nam je donio Dinamo svojim osvajanjem naslova prvaka, kao i Cibona i drugi naši klubovi, koji su te ’82. harali državom. Uz sve drugo, na kraju je pjesma „Zbogom grade Novi Sade“, iz koje izvire sva privrženost gradu u kojem sam proveo skoro godinu dana, a koji mi je baš ušao pod kožu, ali i strah od neizvjesne budućnosti i svim opasnostima i zamkama koje vrebaju u nadolazećim vremenima. To je bio odlazak u Zagreb na studij i još dosta meni nepoznatih detalja, koji su me činili nesigurnim, pogotovo iz perspektive starog vojaka, koji se, kako bi Bregović rekao, „cijepljen protiv rijetkih infekcija“, fino ufurao u sigurnost i predvidivost vojničkog života, koji sam uvelike prilagodio sebi.

Iz ove perspektive, po onoj da su mi one godine i ova pamet, neke su mi stvari puno jasnije. Mislim na taktiku preživljavanja i očuvanje vlastite komocije, koju sam u toj situaciji doveo do savršenstva. Osim što sam tajno vodio dnevnik, naučio sam vrlo brzo kako izbjeći nepotrebna i prekoredna dežurstva, kako što češće ići u grad, kako uvijek imati dovoljno novaca, da mi keksi i piva u kantini ne ovise o tuđoj milostinji i posuđivanju love, što je većina morala činiti, i još puno toga. Taktiku sam nazvao, a tako je i opisao, „Invisible man“. Dakle, nevidljiv, odnosno slabo vidljiv. Doslovno, miran, tih i povučen, vojnik koji sve što mu se naredi – odradi, ali ne ističe se ničim. Nisu me predložili niti za desetara, niti za članstvo u Partiji (čega me bilo baš strah), čak ni stariji vodnik Milorad, koji je cijelo vrijeme proveo s nama, nije mi zapamtio ime, već je na oproštaju meni u civilki stisnuo ruku i rekao: Ajde, srećno, Ivane!?

Ispod te krinke odvijao se bogat paralelni život nas nekolicine, koji smo na taj način zaobilazili svu tupost i bespotrebnost vojničkih pravila. Nagovorili smo kapetana da nas pusti utorkom (!?) popodne u grad, jer smo dobili popust od 50% na ulaznice u Satirično pozorište – Ben Akiba se zvalo, prodavši mu priču da treba malo i kulturnog vaspitanja, a ne da se govori kako vojska vikendom banči uz pevaljke i napija se u sumnjivim kafanama… Išli smo jedno tri mjeseca, a onda je lukavi kapetan poslao za nama u grad jednog svog cinkera, koji je, naravno, vidio kako smo mi ušli u kazalište, ali i za 5 minuta izašli, pa se uputili u kino gledati „Šveđanke s benzinske pumpe“, a prije autobusa za Petrovardin svratili na rundu u hotel Vojvodina.

Ukinuli nam pozorište, pa se u grad bježalo na malo klasičnije načine, a kad bi bili na izdvojenim stražama na Fruškoj gori, bio je to piknik na najjače sa suživotom s vlasnicima vikendica, koji su nam toliko vjerovali, da su nam rekli gdje im stoje ključevi, da provetrimo koji put i počastimo se nečim iz frižidera… Bolje mi, nego neki provalnici, koji bi napravili štetu. Armija i narod, tako se zvala ta doktrina. Svi talenti, koji su se tada nazirali, ali nije bio trenutak, kasnije su neminovno isplivali, ma koliko škola (ne) završio i koliko se sve činilo neobično i neočekivano.

Ako Josipa Lisac ima „Dnevnik jedne ljubavi“, koji je toliko toga rekao o njoj u tom trenutku, ali i trasirao karijeru, moj vojnički dnevnik je svojevrsni „Memorandum“ po kojemu glavni junak postupa i ostvaruje sve što je napisano ili iskazano kao prikrivena namjera.

Kad bi tom štivu danas trebalo dati ime, vjerojatno bi se zvao „Čudovište mliječnih zuba“.