‘Radimo na igračkom kadru, ključno je da ne ispadnemo. Hrvatski rukomet je u padu, članarina nije bit sporta, a novac za dvorane nije novac za sport’

Dragomir Dragec Požega, bivši kapetan i trener Karlovca, uveo je seniore Dubovca-Gaze u Prvu hrvatsku ligu Jug. Taj uspjeh, kako kaže, donio mu je ljeto koje ‘za sada nije ugodno’ jer u klubu se punom parom radi na osiguranju proračuna i igračkog kadra za viši rang natjecanja.

Nastojat ćemo ‘pretresti’ sve bitne teme, ali na početku bih te pitao je li ti ovo ljeto bezbrižno i ugodno ili puno problema?

– Ha, ha, sigurno je da ima i dosta problema. Nije nimalo jednostavno, radimo na igračkom kadru, dogovaramo se, tako da za sada još nije ugodno.

Preuzeo si prošle sezone seniorsku momčad Dubovca-Gaze, ali kad je riječ o rukometu, ti si ‘dijete’ Hrvatskog rukometnog kluba Karlovac. Bio si igrač i kapetan, trener mlađih kategorija i seniora. Kako si onda ‘završio’ u gradskom rivalu?

– Sklop okolnosti me odveo do Dubovca-Gaze. Nekada davno sam igrao za Dubovac, kao klinac, ali ‘narastao’ sam i najduže igrao u Karlovcu. Petnaest godina sam igrao, 12-13 godina bio kapetan, tako da se osjećam kao ‘dijete’ Karlovca. I u Gazi sam bio godinu-dvije, tako da imam poveznicu sa svim klubovima.

Je li se tvoj odlazak u Dubovac-Gazu dogodio zato što je vodstvo Karlovca ‘zaspalo’?

– Nije. Situacija je bila takva da sam opet trebao preuzeti najmlađu generaciju, 2007. i 2008. godište. Nisam se vidio u tome pa sam se rađe odlučio voditi seniorsku momčad.

Odradili ste sezonu odlično, prvenstvo je bilo vrlo zanimljivo do posljednjeg kola, na kraju vam je Karlovac II pomogao da preskočite Gospić, osvojili ste naslov i uveo si Dubovac-Gazu, ako ne griješim, po prvi puta u drugi rang otkako je samostalne Hrvatske.

– Ovo je povijesni uspjeh za Dubovac-Gazu. Koliko ja znam, ni Dubovac ni Gaza nisu bili u tom rangu natjecanja. Na početku su u klubu rekli da bismo mogli ići gore, ali nije bilo imperativa. Kako smo se ekipirali, došao je Dino Štrucelj, Pauli, Baršić, donijeli su kvalitetu više i na treninzima i u utakmicama, u iskustvu, polako je ta ekipa bivala kompaktnija, bolja, napredovala je, pa se na polusezoni vidjelo da možemo to. Jer smo i kod tog Gospića izgubili jedan razlike. Tako da smo rekli da moramo izdržati do kraja. Imali smo malo i sreće jer je Karlovac II pobijedio Gospić i pomogao nam da osvojimo ligu.

Dakle, na polusezoni ste shvatili da se možete boriti s Gospićem za naslov prvaka i ulazak u viši rang?

– Pa da. Gospić je bila ekipa sastavljena sa svih strana. Za razliku od nas, koji nismo imali niti jednog igrača sa strane. I jednostavno je bilo drugo shvaćanje te utakmice i te lige. Nama je bilo u interesu da ti dečki još rastu, za godinu dana da napravimo to, ali malo smo preskočili. Ponavljam, imali smo i sreće, ali sreća prati hrabre. Po mom mišljenju smo zasluženo osvojili ligu.

Uprava radi na pronalasku novih sponzora, svi igrači bi trebali ostati

Ulazak u viši rang donosi novu dimenziju za proračun kluba. Nećete igrali samo po zapadnoj regiji, nego cijeloj južnoj, bit će dužih putovanja… I igrački kadar će trebati dodatno kompletirati. Koliko će to biti zahtjevno za klub poput vašeg koji je, kako smo rekli, sada prvi puta u tom rangu?

– Sigurno je da dečki iz Uprave već sada rade i trude se pronaći nove sponzore. Putovanja su puno dalja, automatski i skuplja, kotizacije i sve je duplo, tako da je sigurno da neće biti jednostavno. Moramo što više napraviti i na igračkom kadru i u Upravi da to preživimo. Znači, ciljevi nisu da moramo ne znam što, ali moramo biti sposobni natjecati se sa svima. Pa ako izgubimo – izgubimo. Ali moramo biti sposobni biti u rangu s protivnicima.

Pretpostavljam da je osnovni cilj u toj prvoj sezoni izboriti ostanak?

– Da, to je ključno. Da preživimo sezonu, da ne ispadnemo. Da vidimo gdje smo i koliko možemo dalje.

Kao trener vjerojatno vodiš glavnu riječ oko kompletiranja kadra za novu sezonu. Ostaju li svi igrači koji su igrali prošle sezone?

– Da. Ali, nažalost, imali smo dvije teške ozljede. Pauli je već operiran prije tjedan dana, on je u procesu oporavka, a Baršić još nije. Pauli je ozlijedio koljeno, to će trajati, do Božića neće početi ni s treninzima, a onda ćemo vidjeti za dalje. Ostali bi svi trebali ostati. Nama nije interes Premijer liga, ovdje nam je dobro i klub je i htio biti tu. Imali bismo piramidu u gradu – Karlovac gore, mi u Prvoj ligi Jug i Karlovac II u Drugoj ligi Zapad. Rukometno bi to trebalo biti dobro za naš grad. Hoće li to tako biti? Nadamo se da će i Karlovac opstati, a i mi. Što se tiče igrača, već smo dogovorili dva-tri pojačanja i povratnika, a radimo i na još dvojici. Nadam se da ćemo i to uspjeti realizirati.

Došli Luka Prezelj, Dario Magdić, Ivor Hreljac i Fran Balen

Nećeš o imenima?

– Pa možemo. Došao je Luka Prezelj, on se vratio iz KTC-a. Vratila su se dvojica mojih igrača, koje sam vodio kao kadete, Dario Magdić i Ivor Hreljac, desno krilo i desni vanjski, oni će ‘pokrpati’ ozlijeđenog Paulija, tako da ćemo i dalje imati dovoljan broj ljevaka. Rijetko tko to i ima. Nadam se da će se njih dvojica brzo vratiti u formu nakon pauze koju su imali. A iz Karlovca nam je stigao Fran Balen.

Kako funkcionira škola rukometa u klubu, imate li ‘materijala’ za seniorsku momčad?

– Imamo. Sigurno je da će već sada dvojica-trojica mlađih igrača ići na pripreme s nama. Imamo nekoliko klinaca od 16-17 godina, s kojima se radi, i sigurno je da će već sada dobivati priliku nauštrb starijih igrača jer moramo dati priliku i mladima.

‘Od sjedenja na klupi nitko nije uspio’

Spomenuo si piramidu Karlovac – Dubovac-Gaza – Karlovac II… Kakva je suradnja između klubova?

– OK je. Za sada je to načelna suradnja, nema konkretne suradnje pa da bi neki njihov igrač došao kod nas, mada smo razgovarali o tome. Ali, za sada još toga nema. Mogu samo ponoviti da bi trebalo biti svima u interesu, pogotovo igračima, da igraju. Od sjedenja na klupi nitko nije uspio. To čitamo svaki dan u novinama. Za Rijeku je potpisao igrač iz njemačkog Augsburga, ima 19 godina, jer neće sjediti na klupi. Potpisao je za Rijeku da bi igrao. Takvih primjera ima stotine na dan. I ja pokušavam u tom smjeru ići… Zašto sjediti?

Jeste li računali na to da će vam Karlovac prepustiti neke igrače?

– Ne, ne, nismo računali. Jer, ako se Karlovac ne pojača, realno nam ni ne može nikoga dati. Njihov roster je isto kratak. Ali, bolje je kod nas igrati, nego kod njih sjediti. Najgore je sjediti, po mom mišljenju. Ali to ovisi o Karlovcu najviše. Ako dovede još kojeg igrača, sigurno je da će imati one kojima će trebati minutaža. I to je onda prilika jer bi u Dubovcu-Gazi mogli dobiti tu minutažu.

Evo, dotaknuli smo se Karlovca, koji je prije nekoliko dana saznao protivnike u Premijer ligi. Izvukao je težu skupinu. Kakvo je tvoje predviđanje, što ih očekuje?

– Sigurno je da će imati problema. Zato je još bitnije da dovedu dva igrača, da opstanu. Bilo bi jako dobro da i oni i mi opstanemo u svojim ligama, to bi onda bio kontinuitet i napredak.

‘Financije su u našem gradu svima problem’

Ali financije su glavni problem kod pitanja pojačanja?

– Financije su u našem gradu, nažalost, svima problem. Kukamo već godinama svi. Nadam se da Grad može naći neku ideju, pomoći nam u pregovorima s gospodarstvenicima, da nam se osigura nužno. Ne trebaju tu nikakvi veliki novci, na to ni ne računamo. U Dubovcu-Gazi, kao prvo, nitko ni ne igra zbog novaca. Tu se još uvijek igra iz ljubavi i trebaš imat samo osnovne uvjete da se možeš natjecati, putovati, pojesti nekakav ručak i slično…

Ali veliki vam je problem dovesti neko pojačanje, kad ono, primjerice, u zagrebačkim klubovima, čak i u nižem rangu od vašeg, može dobiti bitno veća sredstva?

– Da, velika je razlika u financijskoj moći i kad nazovete igrača, on kaže imam toliko i toliko, to je u Karlovcu nemoguće dobiti. Ne znam kako je u Premijer ligi, ali kod nas… Tako da je vrlo teško, ali radimo na tome, treba nam još jedan vanjski, još jedan pivot, i nadam se da ćemo nešto izmisliti.

O padu hrvatskog rukometa, sve manjem broju djece u sportu…

Je li cjelokupni hrvatski rukomet u padu, kako mnogi misle?

– Definitivno je. Sve se manje djeca igraju, sve se manje loptaju i teško je izvući kvalitetu iz toga. Nažalost, svelo se na članarinu, a to nije bit sporta. Barem nekada nije bio. I sad se iz toga dobiva sve manje klinaca, ne možeš ni filter napraviti jer nemaš što filtrirati, moraš ga moliti da uopće dođe. Nemaš ih 15 na treningu, nego devet, onda je to izmišljanje i, nažalost, nema napretka. Evo, sad i Sedmerac radi, ima puno klinaca… Jedino je uz rad moguć napredak. Što više se bude radilo, to je jedina šansa za napredak. I mora se roditeljima ‘natuknuti’ da jednostavno moraju djecu, ako ništa, tjerati, maknuti ih od ekrana i tjerati ih na terene. Na bilo što. Nek’ se loptaju, nek’ plivaju, nek’ trče, bilo što.

I loša demografska slika države definitivno utječe na manjak djece u sportu. Evo, nedavno je Želimir Feitl na proglašenju najboljih u sportu u Dugoj Resi kazao kako se u Karlovcu upisalo oko 300 đaka u prvi razred, a Karlovac ima oko 120-130 klubova. To je nešto više od dvoje djece po klubu, što je strahovito malo.

– Da, nažalost. I još je ‘razvodnjeno’ to malo što imamo. Ne znam, nadam se da država nešto tu može promijeniti jer ovo nema nikakvog smisla. Prva stvar je od treniranja do svega, vjerujem da bi sve to trebala plaćati neka zajednica ili grad ili sportska zajednica ili bilo tko, društvo bi trebalo nešto promijeniti. Sve te trenere, koji se vide da ozbiljno rade, to se da napraviti, nije to nemoguće. To je veliki trošak i opterećenje za klubove, neki roditelji ne mogu članarine plaćati, to se sve povećava. Moja djeca se bave time, znam koliko to košta. Putovanja, sendviči, oprema, to ispadnu jako veliki novci, nisu to mala ulaganja, a to je dječji sport, ni ne natječu se ozbiljno. Krivo je postavljeno. Već se sada vide ‘rezultati’ na reprezentaciji, a s vremenom će biti još gore. Sad sam gledao kadetsku završnicu Prvenstva Hrvatske. Ti dečki će za pet godina preuzeti rukomet u svoje ruke, a to nije ni blizu kvalitete koju smo imali prije deset godina ili prije pet, nažalost. Rukomet je dobar sport za ovo podneblje, imamo i sve više dvorana, ali treba se više rukometaša uključiti u to, vratiti te ljude, zainteresirati trenere da se vrate, da rade s tom djecom. Karlovac je nekad imao i juniore i kadete u vrhu države, a sad se, nažalost, borimo za predzadnje ili zadnje mjesto. Nije dobro.

‘Jednostavnije je uspjeti u atletici, gimnastici, taekwondou’

U nekim pojedinačnim sportovima djeca relativno lakše dolaze do medalja nego u ekipnima, to je nepobitna činjenica. Tijekom godine nastupaju na brojnim turnirima, osvoje u sezoni desetak i više medalja. Je li možda i to razlog padu ekipnog sporta kod nas, što djeca rađe odu u pojedinačni sport u kojem će osvojiti pregršt medalja, nego u ekipni, u kojem u sezoni vjerojatno neće osvojiti niti jednu?

– Ne znam. Prije su se sportom bavili svi. Nogomet je imao milijun talenata, košarka je imala super ljude… Moj trener Ivandija je nagovarao košarkaše, kad je bio tu, da nam dođu igrati… Perisa, Razumića, Cinca je nagovarao da dođu u rukomet, da će od njih napraviti rukometaše. To je bilo prije deset godina, to nije tako daleko. A sada imate pojedinačne projekte. Jednostavnije je uspjeti u atletici, gimnastici, taekwondou. Dođeš do medalje, osvajaš nešto, imaš projekt. U rukometu trebaš deset ljudi da bi nešto napravio. To je razlika. A da bi spojio deset ljudi u generaciji, to je mukotrpan posao. I to sad nemamo već jako dugo. Generacija 2000. godišta je nešto imala, 1996. prije toga… Teško je to stvoriti. Zato treba biti masovnost, ključna je ta masovnost, morate imati njih 20 u selekciji da biste pronašli deset. Znači, 2002. godište je imalo 36 dečkiju kada sam ja došao, prvu i drugu selekciju. Dva-tri igrača iz te druge selekcije još igraju. I sad će igrati kod mene ili u Karlovcu. A sad kad vi imate 12 klinaca, ne možete od toga napraviti ekipu, to je nerealno. To bi stvarno morala biti strašna generacija.

Pitao sam sve sugovornike, pitat ću i tebe. Grad Karlovac je pri hrvatskom dnu po izdvajanju za sport. Što misliš o tome?

– To je pitanje za politiku. Vjerujem da bi trebalo naći neki model, da se ne broji da je novac za dvorane novac za sport. To nije novac za sport, to je pogon koji košta, ali to nije novac za sport. Novac za sport je novac za trenere, putovanja, opremu, hranarine… Tu treba pronaći model i povećati izdvajanja, da uspijemo dovesti nekoga. Kvalitetu sa strane koja nam nedostaje, da bi mogli sudjelovati i da smo bolji. I Dinamo kupuje igrače sa strane da bi napredovao. Ne da bi sudjelovao, to je velika razlika.

(razgovarao: Gordan Tomičić)