Maneken

Uvodno slovo:

S obzirom da sam (o)bložio, odnosno opisao i javno objavio puno detalja koji su mi život okrenuli naglavačke krajem prošle godine, nema razloga da i tekst koji slijedi ne podijelim sa svojom duhovnom pastvom.
Osim s liječničko sestrinskom ekipom iz karlovačke bolnice, čijem sam odjelu neurologije postao svojevrsni “M-uda(moždanog udara) maneken”ostao sam u kontaktu i s dragim mi stručnjacima iz Krapinskih Toplica, a ponajviše s Klarom, koja me uvela u čaroban svijet radne terapije.
To su vježbe kojima se pacijenta nastoji vratiti u stanje motorike i psihičke razine na kojoj je bio prije udara po mozgu. Klari je to u mom slučaju baš uspjelo, pa sam ja ponosan na napredak u služenju bolesnom rukom i po izlasku iz Toplica nastavio vježbe koje mi je pokazala,s voljom koja je neophodna za uspjeh.
Ona, također zadovoljna brzinom kojom sam zajahao radijske valove i ostala životna talasanja, davala mi je podršku, modernim sredstvima- na daljinu.

Poklopilo se da je Svjetski dan radnih terapeuta 27. listopada, Svjetski dan moždanih udara 29. listopada, eto,baš na moj rođendan, pa je ona zamolila da joj pošaljen koju sliku s radnog mjesta da stavi na bolničku FB stranicu, kao primjer napretka nakon radne i drugih terapija .
Znam da slika govori više od tisuću riječi, ali ne budi lijen, napisao ja i prateću poslanicu, ipak sam ja čovjek od pera…
Kako se mi oko svega uvijek brzo dogovorili, tako je i taj literarno radno terapeutski zadatak uspješno osvanuo na Fejsu bolnice, prigodno ilustriran.
Ako vas zanima uguglajte za širu sliku kako bi rekao premijer, a ja nudim poučnu priču:

Ja sam Damir Valent iz Karlovca, a s radnom terapijom i radnom terapeutkinjom Klarom družio sam se punih 7 tjedana koliko sam boravio u Specijalnoj bolnici u Krapinskim Toplicama, u koju sam prebačen iz Opće bolnice Karlovac, gdje su me kratko liječili nakon moždanog udara koji sam doživio 9.12.2022.
Udar mi je oduzeo desnu stranu tijela, djelomice govor, a funkcije desne ruke i noge bile su vrlo ograničene. Ograničene do te mjere da sam prilikom upoznavanja Klari pružio lijevu ruku za pozdrav, ali je ona inzistirala da to učinim desnom, jer sam dešnjak. Bila je to već prva terapija, ali i smjer u kojemu će ona ići.
Pišem ovaj tekst ponukan svime što sam u tih 7 tjedana naučio, a što mi je uvelike pomoglo da vrlo brzo dostignem razinu funkcionalnosti kako bih mogao samostalno obavljati poslove koje sam činio do moždanog udara.
Za početak, Klara mi je dala list papira na kojem sam se potpisao, s datumom tog nespretnog uratka, da bi to isto napravio prije odlaska kući, a rezultat je bio vidljiv iz aviona- onaj prvi potpis bio je na razini škrabanja na zidovima špilja na Hušnjakovom bregu, a onaj drugi već je ličio na moj „predudarni“ potpis.
Osim svakodnevnih pomagala na radnoj terapiji, vrlo su zanimljiva računala Pablo i Myro, koja imaju vrhunske programe sa zadacima kojima se poboljšava spretnost ruke. Društvena igra Scrable odlična je za motoriku i brušenje moždanih vijuga! Za poslijepodnevnu zanimaciju dobio sam kutiju za provođenje “mirror“ terapije. Da bi što više u funkciju stavljao desnu, slabiju ruku, radna terapeutkinja je nekoliko puta u kuhinji organizirala aktivnosti poput kuhanja kave , spremanja doručka (pečenje jaja), te pospremanja nakon toga, što mi je bio pokazatelj koliko sam napredovao, ali i koliko je još puno truda potrebno da bi se sve vratilo u normalu i životnu rutinu. Vezivanje vezica na cipelama, zakopčavanje dugmadi na košulji i hlačama, te svakodnevno vježbanje pisanja bile su mi omiljene aktivnosti.
Po zanimanju sam radijski voditelj i pisac pa mi je stalo da sve funkcije koje su mi bitne za nastavak bavljenja tim poslovima što bolje savladam i dovedem na zadovoljavajući nivo. Već treći dan boravka u bolnici zamolio sam Klaru da mi na pola sata ustupi računalo kako bih lijevom rukom napisao jedan tekst koji je objavila moja matična kuća (Radio Mrežnica) na svom portalu. Kako je tekst imao veliku čitanost i odličan prijem, javio sam svojima da mi donesu laptop na kojem sam nastavio pisati, ali sve češće jednom i drugom rukom. Tekstove o svom boravku u bolnicama u Karlovcu i Krapinskim Toplicama pisao sam također kao dio terapije i sa zadovoljstvom zaključio da sam posljednji u nizu tekstova napisao gotovo jednakom brzinom i vještinom kao što sam to činio ranije.
Kvaliteta terapija, odlični terapeuti, a dijelom i moja velika volja i upornost doveli su do toga da sam već mjesec dana po otpustu sjeo za miks pult na svom radnom mjestu i onako kako sam to oduvijek radio „one man“ načinom, realizirao radijski program na zadovoljstvo svih, a naravno najviše mojih bližnjih. Još sam tri mjeseca išao na fizikalnu terapiju u Karlovcu, ali tamo je vrlo malo bilo radne terapije, međutim iskoristio sam sve vježbe i „finte“ koje me naučila Klara, pa mi je ruka vrlo brzo postala poslušna, tako da mogu pucketati prstima, ponovo sviram gitaru, a desna ruka tek za nijansu mi je „teža“ od lijeve, no to primijetim samo ja.
Oporavak je u toj mjeri uspješan da sam nakon pregleda kojim je komisija odlučivala o stupnju tjelesne oštećenosti dobio rješenje da ne postoje znaci tjelesnog oštećenja- dakle 0 posto !?
Tomu je pridonijelo i pridržavanje savjeta i naputaka neurologa, pa osim što sam tjelesnu težinu doveo „u red“ i ostali rizični parametri (tlak, kolesterol, šećer) svedeni su na „tvorničke postavke“ , kao i svakodnevno vježbanje kod kuće.
Temelj svega toga bila je radna terapija koja objedinjava brojne radnje u onu finalnu aktivnost.
Uz zahvalu svim terapeutima, liječnicima i osoblju Specijalne bolnice Krapinske Toplice na svemu što čine za pacijente, moja osobna zahvala, a najljepše čestitke radnim terapeutima za vaš dan!