Tri žene u magazinu

Radio se u zadnjih 15, a pogotovo 10 godina jako promijenio u odnosu na doba do recimo 2000.

Novi milenij, nova pravila, a digitalizirali su se u međuvremenu – svi.

Analogno, dakle, ono zastarjelo , već u startu vuče na nešto usporeno, pomalo retro, odmah se vuče paralela između kompjutera, koji danas služi svemu- od snimanja do realizacije programa i nekadašnje aparature u kojoj su desetljećima vladali magnetofon sa svojim vrpcama i gramofon s malim i velikim pločama.

Moji prapočeci krajem osamdesetih .pa onaj konačni pokušaj prije tri desetljeća koji je značio i ostanak u tom svijetu u koji sam oduvijek stremio i valjda bih umro da nisam dosanjao taj san, bili su vezani upravo za takvu vrstu realizacije programa.

Danas, kada je zaista sve na visokom tehnološkom nivou, kad oni koji dođu k nama na Radio Mrežnicu ostaju bez daha pri ulasku u novo uređeni prostor, sve se bojeći nešto dodirnuti, relativno je lako raditi, ali s druge strane, valja puno žganaca pojesti da sva ta moderna čudesa držiš pod kontrolom i da u eteru sve bude tečno i točno.

Reklo bi se- ne fali ni ptičjeg mlijeka – ekrani svjetlucaju, Internet pun svega, valja samo kvalitetno složiti priču i ljudima biti zanimljiv. Meni osobno, ovo je vrhunac tehničko taktičkih mogućnosti, jer korak više bio bi, ne znam, let u svemir i izvještavanje o tome…

Ali, čovjek je opaka i komplicirana masa stanica i mesa i uvijek mu nešto – nedostaje!?

Znate, ono, kad se dočepate auta koji ima sve, košta hrpu love, a stari prdonja koji ga vozi, sanja o svom prvom „Stojadinu“ u kojem je subote svake spuštao sjedala i nemoram pisat’ kako to završi, svrši …Pa si misli, da mi se vratit’ u ta vremena. Nek’ lupaju amortizeri i kugle, nek’ je rđav blatobran, nek’ se kvari svako malo, ali do vraga bio sam tako mlad …

Zna da je to tlapnja, ali godi egu…

Što meni nedostaje iz te balave radijske faze iz devedesetih ?

Kad bolje razmislim, samo jedna rubrika i kako sam ja to zvao „diverzija“.

A, to su – nagradne igre !?

Pitate se, pa kako i zašto ?

Objašnjenje:

U to doba nagradnih igara bilo je baš puno, a meni je to bilo zabavno raditi, jer sam uglavnom sam smišljao pitanja, a bilo je i gadnih zagonetki, koje su znale dovesti do toga da moram jako pomagati , jer bi igra trajala do prekosutra. Mogao sam se razigrati, bez da dobijem packe, s puno šala , ponekad i na granici uvredljivosti komentirati netočne odgovore, na koncu nagraditi nekoga, kome je to fin poklon , a komintent koji daje nagradu imao je valjanu reklamu… I – svima dobro.

Uvjerljivo najduže je trajala igra u kojoj je i nagrada bila najbogatija do tada, a radilo se o jedno stotinjak dojč maraka vrijednom poklon paketu iz parfumerije&poklon galerije , koja je već dugo zatvorena.

Na taj maraton od nagradnjače podsjetio me jedan od mojih vjernih eterskih, a sad i literarnih pratitelja, provjeravajući sjećam li se detalja..

O, kako ne!

Za tih 100 DM, ja sam smislio ovakvu zagonetku :

Tražio sam jednu prostoriju u kojoj su tri žene, od kojih je jedna donedavno bila „naoružana“… Sve ih veže ista prostorija, sve tri su ,manje-više – plavuše.

Pokušali su prvo s prostorijom, a to je išlo teško , pa je trebalo tri dana po 15 minuta igre, da dođu do toga da je prostorija – magazin.

Onda su počeli tražiti čime je jedna od njih bila naoružana…Morao sam pomoći i reći da je to to nije stvarno oružje nego još jedna zagonetka u zagonetki….A, daj čovječe nisi normalan , slušao sam iz dana u dan, uz pritiske da malo pomognem, ovako izvan etera…Pa, znamo se, ajde šapni, neće ti bit badava…

Nisam htio čuti. Čak ni Miro tehničar nije znao o čemu se radi.

Nakon tjedan dana, otkrili su da je ta naoružana bila naoružana strojnicom, točnije thompsonom !?

Koje su to tri ženske osobe u tom prokletom magazinu..!?

Kad je igra ušla u deseti dan, već je i direktor i urednik Grdina zaprijetio da će izbacit i mene i tu igru i sve u vražju mater, nek’ to skratim, kako god znam!

Napetost je bila na vrhuncu, kao i pohodi k meni u „Cesaricu“ onih koji su pokušali prečicom doći do odgonetke, kad se sve raspetljalo u par minuta – jedna gospođa je pitala, da li se prostorija, dakle magazin piše s velikim slovom.

Da !!

A, da li se i thompson piše s velikim slovom ?

Da.

I, tu je stala, iako sam mislio da je shvatila poantu pitalice. .Iza nje još je nekoliko pokušaja bilo – u ništa, a onda se javio Mile.

Veli on : Ja mislim da znam, o čemu se radi…

Probaj, Mile… Znam čovjeka, vozio je u Hitnoj, naravno moj gost od Miloša.

Ako je prostorija Magazin, dakle grupa Magazin, onda su tri žene Ljiljana Nikolovska, Danijela Martinović i Jelena Rozga !

Točno, a koja je bila „naoružana“?

Pa, Danijela, ona je bila u braku s Markom Perkovićem Thompsonom, je’l tako?

Tako je Mileeeeee!

Danas je to nezamislivo, jer sve igrice traju po par minuta, takav je ritam života i radijskom izričaja.

Mile je počastio ženu s lijepom darom za „pod bor“, drago mi je bilo da se omastio čovjek, radnik, koji je svojim vožnjama spasio tko zna koliko života!

Davno su već potrošeni su parfemi iz poklon paketa, ali ostala je legenda o najdužoj nagradnoj igri ikad igranom u eteru lokalnih radija.

Zna mi to prifaliti, ali brzo me prođe…

Slično je s Malim oglasima, koji su nekad išli uživo, pa je to bila opaka humoristična emisija korisna za kupce, prodavače ali i samo pratitelje.

Ali, vratimo se u vrijeme današnje. Od prošlosti mose može dobiti upala uspomena, a to je često vrlo bolno i neizlječivo! Uz to HZZO ne pokriva lijekove…