KOLUMNA: “Stvarnost države odlučuje se daleko od njenog naroda. Globalizacija je prijetnja demokraciji”

Ante Filip Tepić 29-godišnji je politolog i novinar, odrastao i školovan u Švedskoj sa snažnim hrvatskim korijenima, a nedavno je za naš radio dao i prvi intervju.

Tada je govorio o situaciji u Švedskoj koju se nekad doživljavalo kao perjanicu ekonomskog, političkog i ostalog razvitka Europe, no danas je situacija sasvim drugačija.

Na intervju podsjećamo ovdje.

Tepić je za kraj ove godine čitateljima našeg portala odlučio darovati svoju kolumnu kroz razmišljanje o demokraciji u Švedskoj, ali i o globalizaciji koja je sve veća prijetnja demokraciji.

Globalizacija prijetnja demokraciji

Sve smo više umreženi, a sve nas se manje pita; odluke se donose daleko od prosječnog građanina, koji sve manje vjeruje da baš njegov glas čini razliku na dan izbora.
Čeka nas superizborna godina u Hrvatskoj. Ustav nam govori da vlast proizlazi iz naroda, a na dan glasanja građani imaju priliku podržati društveni smjer koji im se najviše dopada. Međutim, kod naših parlamentarnih i predsjedničkih izbora, to pravo na glasanje tek svaka druga osoba otprilike iskorištava. Kod europskih izbora do sada otprilike je svaki četvrti birač izašao na dan izbora.

Kako to da je narod koji je trebao biti taj koji vlada u predstavničkoj demokraciji, tako malo zainteresiran za svoju sadašnjost i budućnost?
Jedan od razloga je taj što sve manje može utjecati na društveni razvoj, kada globalni krupni kapital vuče konce iznad državnih parlamenata. Prirodne granice zemalja i kultura se pomalo brišu, da bi se sve korak po korak homogeniziralo i stalo pod istim kišobranom, odnosno na istom globalnom političkom polju, među ostalim pokriveno multinacionalnim korporacijama. U isto vrijeme dok se propagira raznolikost i pluralizam, globalna politička elita briše te prirodne granice, kada globalizacija umanjuje autonomiju i suverenost poštujućih nacionalnih država i naroda.
Još više obeshrabruje ta činjenica da i u zemljama gdje je izlaznost na izborima puno veća nego kod nas – kao na primjer u Švedskoj i Finskoj, gdje prosječno gotovo između osamdeset i sedamdeset posto birača izlazi na parlamentarne izbore – politička elita ne uzima u obzir volju naroda kod donošenja važnih političkih odluka.
Bivši švedski ministar obrane Peter Hultqvist je zimu 2021. obećao švedskom narodu da će se on držati svog predizbornog stava, da Švedska nikad neće ući u NATO, dok je on na poziciji. Pola godine kasnije, 11.4.2022., kaže da se probudio ujutro u 8.15 s osjećajem da Švedska mora ući u NATO. Mjesec dana kasnije, je poslao zahtjev za članstvo.
Nedavni razlog zbog kojeg se većina u turskom odboru za vanjsku politiku složila oko toga da prizna ulazak Švedske u savez, velikim se dijelom oslanja na činjenicu da je administracija J. Bidena u SAD-u sve bliža realizaciji prodaje borbenih zrakoplova F-16 Turskoj. Ovo je jedan očigledan primjer kako se stvarnost Švedske odlučuje daleko od švedskog naroda.
Demokracija se zaobišla na sličan način u Finskoj, kada je predsjednik Sauli Niinistö zaključio da „ne treba glasati“ oko Finskog pristupanja NATO-u. Ni mi u Hrvatskoj nismo glasali oko ulaska u NATO. Niti o uvođenju eura.

Ključno pitanje koje slijedi u potrazi za razumijevanje političke stvarnosti, je iz koga ustvari proizlazi vlast – iz vladajuće oligarhije ili iz naroda?
Intelektualci od starih Grka i sve do današnjeg doba, su razumjeli da demokracija najbolje funkcionira u malim sredinama. Danas imamo jednu veliku ogromnu planetarnu sredinu – rekao bi kanadski filozof Marshall McLuhan „živimo u globalnom selu“ – što nije u skladu s demokratskim razvojem.

Umjesto da procesi odlučivanja dođu što bliže narodu, velike međunarodne institucije i organizacije donose odluke samostalno. Nitko nije birao Europsku komisiju. Biramo zastupnike za Europski parlament, ali ti zastupnici ne mogu predložiti zakone; mogu samo odobriti ili odbaciti prijedloge što dolaze od komisije.

Jedan od najvećih politologa prošlog stoljeća Robert Alan Dahl, naglasio je među ostalim da je potrebno da građanin može utjecati na politički dnevni red i da mu je omogućeno sudjelovanje u procesu odlučivanja. Globalizacija onemogućuje i jedno i drugo, i zato demokracija slabi toliko koliko globalizacija jača.
Globalizacija koncentrira moć kod rijetkih, a nacionalni narodi gube svoju suverenost i samostalnost. Ideje i ideologije pomalo nestaju s političke scene, dok se stranke isključivo takmiče tko će upravljati s državom. Stranke s tim postaju sve sličnije, a sve manje ima veza koja stranka vlada, dok se upravljanje stvarnosti odvija na globalnoj razini. Željezni zakon oligarhije definiran od njemačkog sociologa i politologa Roberta Michelsa postaje stvarnost; vladajuće organizacije se pretvaraju u oligarhije, a demokracija ostaje ideal u teoriji.