Narcis

Narcis (Narcissus) je rod višegodišnjih cvjetnica iz porodice sunovrata . Rod broji 50 opisanih vrsta koje prirodno rastu na području jugozapadne Europe i sjevera Afrike. Podzemni dio čine lukovice iz kojih  izravno rastu uski, oko 40 centimetara dugi listovi, nalik vlatima trave. Stabljika je uspravna, duga, šuplja…. Trubica je kraća od latica. Smatra se najstarijom kultiviranom vrstom narcisa.
Latinsko ime roda Narcissus potječe od starogrčke riječi nárkissos (Narcis), naziva za mladića u grčkoj mitologiji koji je odbijao svakog tko bi mu iskazao ljubav. Narcis se samo jednom zaljubio i to u vlastiti odraz na jezeru kada je želio popiti malo vode. Ne shvativši da je to on, zbog neuzvraćene ljubavi ubio se a na njegovom mjestu narasto je cvijet. Priča je kroz stoljeće inspirirala mnoge umjetnike koji su koristili temu za svoja djela, a Narcis je u Hrvatskoj poznato kao i ime osoba, češće one muškog spola.

Dan narcisa i akcija prodaje ovoga cvijeta humanitarni je čin pomoći oboljelima od raka dojke. Nekako s proljeća žene zauzmu trgove i prodajući te žute cvjetove, skreću pozornost na sveprisutnost ove opake bolesti koja vreba na ženska, ali i na muška prsa.
Svi mi koji radimo u medijima smo , svatko na svoj način – narcisi. Netko manje, netko više, a netko i previše. O sebi neću donositi sud, nisam dovoljno objektivan, ali jedno vam moram priznati – ja sam sklon narcizmu od malih nogu !?

O čemu se radi?

Kao predškolac sa sela, naravno da nisam išao u vrtić. Bake su bile i mame i tete iz vrtića- sve.
Volio sam boraviti kod maminih roditelja s vrha sela, kako smo ih mi zvali – majke i dade, a ovi tatini su bili baka i deda.

amo je bilo sve super. Imali su pčele, dakle i meda. Voćki svih fela, pekmeza, domaćeg masla, a ono što je najbitnije – beskrajna sloboda i beskrajna ljubav to dvoje ljudi koje nisi mogao ne voljeti…Sigurno sad očekujete da na ovom mjestu priznam da tu počinju korijeni mojeg narcizma.

Da, zato što sam na njihovom vrtu, u maloj udolini ispod sjenika zasadio svoj prvi, ispostavilo se i jedini cvijet. Pogađate- narcis!
Ja se te radnje ne sjećam, jer sam imao 4 ili 5 godina, već su mi tu zgodu često prepričavali u slučajevima kad su htjeli reći da sam bio baš dobro dijete .( Čuj narcisa !?)

Dakle, te jeseni dada je iskopao jamu i meni dao par lukovica koje sam u nju ubacio i malom lopaticom igračkom zatrpao. Kad je na proljeće niknuo cvijet, željeli su me kraj njega slikati, ali susjed koji je jedini u selu imao foto aparat, nije imao filma, pa je ovjekovječenje tog poduhvata ostalo nezabilježeno za buduća pokoljenja.

Bio je to prvi i zadnji cvijet koji sam ja posadio. Zlobnici bi rekli- da, nikad i nisi bio baš neko cvijeće…

Da završim sa sebeljubljem u doba kud moje pamćenje ne seže, s primjerom koji me pokazuje kao nekog tko će izrasti u pravog majstora koji će rukama zarađivati za kruh.
Pričali su mi sto puta da sam bio zahvalan za čuvanje, drago dijete koje ne izvoljeva svašta i zna sebi naći zanimaciju i tako ne smetati odrasle dok rade, recimo krumpir sade, otkud i legenda o meni kao – malom kovaču!
Imali smo tada dvije kobile- Bebu i Vidru, koje su imale pomladak, dakle razigranu ždrebad koja su pratila svoje mame kobile posvuda pa i na njivu, gdje su one vukle kola, plug ili brane…
Prilikom nekoliko takvih radnih izleta na njive, ja sam fino zasjeo u hladovinu, pa kad je ždrijebe bilo raspoloženo , igrao bi se s njim fingirajuću da mu stavljam potkovu, lupkajući čekićem po kopitu !?

Nekako je tu i prestao moj majstorluk, jer svi koji me imalo poznaju znaju da sam ja nikakav mehaničar, bravar ili bilo kakav majstor koji koristi mozak i ruke za posao koji radi. Kod mene je to uvijek išlo u koaliciji – mozak i jezik.
Ruke za pridržavanje mikrofona, tipkovnice, vrata gitare, gestikulaciju.
Tako sam se okanio sadnje cvijeća i bilo kakvih tehničkih zahvata.

Čak sam u latentnom ratu sa sobnim cvijećem. Ne jednom navukao bih bijes žena koje su voljele životni i radni prostor nakititi s beskrajnom količinom sobnog cvijeća.
Jesam li zato narcisoidan ,Lastane?

Ispada da ne trpim takvo društvo koje crpi moj kisik, skuplja prašinu, smeta mi u slobodnom kretanju, a nit plodove rađa, nit lijepo izgleda…Davao sam im posprdna imena :
Klorodendrosaur, jer to naraste do stropa i povija se po zidu u beskraj…

Jebobegonija, Oleandepeder, Odpuzavac i slične umotvorine …
Neću dalje, jer će me neka floroljupka proglasiti mizoginim anticvjetnim krkanom…Cvijeću je mjesto u prirodi, pa ako treba zasadit ću i svoj drugi cvijet u životu. Mislim da bi to bilo idealno da se dogodi negdje pri kraju životnog puta.

Tako bi se moja era mogla nazvati – od narcisa do, recimo – tulipana. Od sunovrata do posljednjih životnih vrata.

Imanja- kuće ,štale, sjenika, kraj kojeg sam posadio narcise, više nema, a ja ću ovih dana obići ishodište mog narcizma.
Ako je niknuo taj žuti cvijet, poslikat ću ga….

Imam filma….!