Značajan iznos

Jedna ¨gorka¨ priča, za pomoć u probavi obilnih uskršnjih delicija…
Napomena :
Svi likovi i događaji u priči su plod mašte autora

Goran je na posao došao sasvim dobre volje. Jutarnje rituale obavio je po redu vožnje, gotovo mehanički, kavu mu je u džezvi ostavila supruga koja ustaje sat vremena prije njega, jer mora biti na svojoj blagajni u super marketu točno u 7. On radi od 8, vozač je u firmi koja se bavi svakakvim uvozno izvoznim poslovima i još koječim. Gorana ne zanima s čim, sve dok je plaća redovita i nitko mu previše ne diže živac.

Kava mora bit tek s malo šećera kojeg si dodaje sam , jer životna suputnica izbjegava sladila otkad joj je majka umrla od dijabetesa. Doručak je uvijek samo komad kruha s namazom, nema tu nikakvih eksperimenata s kuhanjem ili pečenjem, recimo jaja, nema on za to ni vremena, a ni znanja.
Mrzi one emisije s kuhanjem. Kao i one gdje oni, kako ih on zove „Teletabisi“ skidaju kilograme. O, onim turnejama ženki po farmama , također ima svoje mišljenje, koje se svodi na uzdah i konstataciju : Možda nije baš tako trebalo zapustiti Goli otok…
Kud’ me danas šalješ gospon Apštajn ? – pitao je šefa, kojeg je tako zvao po menadžeru slavnih Beatlesa- Brianu Epstainu. Šef se zvao Branimir Stanić, pa je imalo nekakve veze…
Ići ćeš u Zagreb, ali ne odmah, direktor još pakira pošiljku. Mislim da je to nekakva privatna priča, jer od jutra drepa tajnicu oko tog paketa.
Strpi se, odi preko na kavu, dođem po tebe, i meni bi dobro došlo nešto kratko, a znaš da je direktorov bar zaključan. Nema cuge za šljakere, to je samo za reprezentativce !
Manje pit’ , pijača je vrag!- pametovao je Goran koji je alkoholu rekao zbogom prije nekoliko godina nakon što se baš oduzeo na domjenku tvrtke, pa su ga dostavili na kućni prag, poput paketa koje on svakodnevno isporučuje.

n se iz te epizode sjeća samo užasne gorčine po ustima, koje se jedva riješio nakon nekoliko dana, terapije jogurtima, mlijekom i šumećim vitaminima .Nije ni čudo, jer je večer počeo i završio s gorkim pelinkovcem. Loš , gori, najgori – gorki pelin, bila je njegova definicija te večeri.

Kad su se nadređeni uvjerili da je njegova odluka o prestanku , kako je on to nazivao gutanja, konačna , povjeravali su mu vožnje nadređenih, važnijih poslovnim partnera, uglavnom- postao je prvi vozač od njih desetak koliko ih je kočijašilo svakodnevno.
Imam pole position, pravio se važan pred ostalima, koji su mu se rugali i zvali ga svakakvim nadimcima poput Jogurt revolucionar ili nula nula od čovjeka !?
Oslonjen na šank za kojim je radila njegova imenjakinja Goranka, zgodno čeljade iz Vrbovskog, dakle baš ono 1/1 Goranka, Goran je srkao kavu i kriomice kopao palcem i kažiprstom po rubovima nosa.
Ne kopati nos, gospon ! – tobože prijekorno će konobarica, ne prestajući čačkati po liniji na kojoj je tražila postaju gdje ne dave pričom, nego sviraju.
Opa, evo jedne za nas- „Ne idi Gorane“ ! Pa, imenjače, kako si ti dobio ime, za mene je jasno – mama iz Kupjaka, tata iz Vrbovskog..
Ne znam točno, mislim da je po onom vašem pjesniku, mami se sviđao. Tata je znao reći da su mi dali baš pravo ime, jer sam kao beba neprestano gorko plakao i bio dosta naporan. Pa je on to protumačio – gorak i naporan – skraćeno – Goran!
Baš fora…Evo vam šefa, da mu odmah natočim , uglavnom eksa i nestane…
Toči i odmah mi naplati. Ne zaboravi sebe…

Sjeo je u dostavno vozilo, koje je upravo isključio s punjenja. Auto pun struje i on pun pozitivne energije spremni su za borbu s zagrebačkom gužvom koja je neizbježna u svako doba dana, osobito dopodne.
Pomno zamotani paket vozio se s njim na suvozačevom mjestu, tamo ga je direktor stavio , dakle, to je pošiljka od posebne važnosti, a bila je i pomalo tajnovita, jer će mu me i adresu primatelja javiti porukom.
Osjećao se kao Mujo iz vica u kojem Mujo leti u svemir u društvu s tri praščića, a njemu kažu da ne dira po aparaturi ništa, nego samo neka redovito hrani prasce, oni sve znaju!?
Na autoputu nije bilo gužve , brzo je prošao čvor Jastrebarsko, približavao se naplati Demerje.
Radni je dan, prilazne prometnice Zagrebu pune su kamiona, dostavnih vozila poput njegovoga, a stajao je svako malo.
S puno takvih prometnih utakmicama u rukama i nogama, nastojao je ostati pribran, jer oko njega svako malo netko je bjesomučno trubio i iskazivao nervozu gužvom koja se nikako raspetljati.
Ubacio je u nižu brzinu, u usta je ubacio još jednu pastilu i poput Gorane u lokalu, desnom rukom je pritiskao po izborniku i tražio na radiju nešto za opuštanje.
Na semaforu pored Velesajma čekao je već treći put da konačno prođe kroz zeleno put centra.
Kao i uvijek u takvim situacijama kopao je po nosu s obje ruke, naizmjence. Bio je svjestan te ružne navike, ali što sad? Ne vozi Dajca da češka jajca, k’o u onoj pjesmi „Pušenja“…

Taman je iz lijeve nosnice izvadio poveću okruglicu“, kad se upalili njegovo zeleno. S formiranim šmrkaljčićem na vrhu kažiprsta, ubaci u prvu, pa gas ! Tek kad se opet zaustavio na semaforu, otvorio je prozor i spustio svoju izlučevinu na novozagrebački asfalt. Prije je odlagao te suvenire na donji stražnji dio svog sjedala, ali kad mu je prijatelj koji drži autopraonicu rekao što sve ne nalaze na takvim mjestima, od šmrkalja do tragova onih drugih muških ljepljivih izlučevina, odlučio je ne odlagati svoj „nuklearni otpad“ na taj način.
Prve kapi kiše kapale su po šofer šajbi…
Pas mater, još si mi samo ti trebala, pomisli , pa u zadnji trenutak zaobiđe vozača romobila, koji se vozio suvereno i samoživo, kao da je sam na cesti.
Idiote glupi! Vikao je Goran – Dabogda ti patolog vadio te slušalice iz ušesa ! Ni kacigu nemaš, punoglavče !

Nervoza i stres najbolje se liječe ručnim radom. Malim prstom rudario je po nosu, pazeći da ga supatnici koji čekaju na semaforu ne skuže . Zna što takvi pomisle, pogotovo kad vide registraciju koja nije metropolska – seljačino !
Da odagna nekakav polugorki okus iz usta, potegne iz pljoske koju je uvijek imao na dohvat ruke, poduži gutljaj – zelenog čaja koji je volio piti hladan.
Pogleda na mobitel, još nikakve poruke. Nema mu druge nego do Mirogoja, na tamošnjim parkiralištima se obavljaju primopredaje ove vrste. A, do tamo valjalo se još probiti kroz sve one zelene valove, koji su mu na putu. Valovi da, prometne hridi da, zeleni – tek rijetko.
Opet je zabio mali prst u nosnicu. Nekakav kamion je ispred. Istovar, sva četiri upaljena, ni naprijed ni nazad. A, daj, pomaknite se, majku mu, zareži, a istovremeno jaukne, jer je naletio na poveću udarnu rupu, pa je mali prst otišao u dubinu nosa, kamo nije planirao!?
Iščupa prst, a niz usnicu poteče krv…
Krv ti Isusovu i menstruaciju Gospinu!
Izmakne nekako nogu, a crvena tekućina padne na otirač iste boje.. Lukavo je to nabavio, jer nije ovo prvi incident takve vrste !?
Napipa maramicu u vratima, pa nekako sanira ovo iznenadno krvoproliće. Zaobiđe i kamion koji je svemu kriv, potrubi mu i baci se dalje u osvajanje sjevera grada.
Još teče u mojim venama , ta gorka rijeka naših dana…sviralo je na radiju, sve do još jednih vijesti, koje nije želio čuti.. Ima li što gorče od ove tužbalice s uspavljujućim ritmom i vijesti koje zna napamet…Rat, onako za pravo, rat protiv korupcije, sportske najave u kojim igrači najavljuju ostavljanje srca na parketu, davanja sve od sebe i pokazivanje karaktera…Čak i prognozu zna, šaltaj dalje…

Pjesma koju je ostavio bila je na tragu gorčine koja ga je uz sve jaču žgaravicu potpuno preuzimala i činila napetim..
Narodnjak koji je trebao biti ispušni ventil za njegove prenapregnute nerve, a volio se tako proderati u sigurnosti svoje kabine, samo ga je dotukao:
Bez tebe je gorko vino, neće tugu da mi …
Mislio je da je to ona nije mene dušo ubilo vino crveno, ta mu je bila zabavna, a ova samo diže kiselinu u želudcu.
Gasi radio!

Kako je on uopće postao vozač ? Svašta je on htio biti, a roditelji su najprije maloga Gorana vidjeli kao gospona doktora ili fiškala, ali kad su shvatili da je njemu sve važnije od škole i učenja, spustili su ljestvicu očekivanja na bilo kakav zanat, samo da ne postane besposličar ili vječni student kao bratić mu Damir.
Volio je sport, a osobito sve vezano za brzinu- motokros, spidvej, a naročito Formulu 1.
Prekretnica na njegovoj listi prioriteta bila je scena iz filma „Tko to tamo peva“ u kojoj Miško vozi autobus zavezanih očiju!?
To je to – vozi Miško!
Završio je srednju prometnu, usput položio sve kategorije i bacio se u svijet volana i oktana. Iako su mu dobronamjerno sugerirali, nije ni pomislio upisati nešto na Prometnom fakultetu, a kamoli „nabaviti“ diplomu u Bosni, što je jedno vrijeme bilo „na akciji“.
Nakon skoro sat vremena osvajanja Zagreba, bio je nadomak cilja koji si je sam postavio, grabio je Ribnjakom na sjever, vozeći se usporedo s „četrnaesticom“, tramvajem punim putnika. Na posljednjem semaforu, stali su skupa, a Goran je posegnuo za svojom najdražom zanimacijom – gurnuo je kažiprst u nos i rudario po rubovima nosnice. Toliko je već eksploatirao ovaj mali prostor na tjelesnom tvoru, da su ostale tek mrvice – ostaci ostataka. Prije nego će se pomaknuti , primjetio je da ga iz tramvaja promatraju četiri mlada oka, a vlasnice, vjerojatno studentice, smijale su se i gestikulirale sve gurajući fiktivno prste u nos, dajući mu do znanja, da su ga uhvatile na djelu.
Samo se cerite, komadi! Nadam se da ste studentice medicine, pa evo vam ideja za specijalizaciju – otorinolaringologija!– otpuhnu Goran i konačno se odvoji od tramvaja dajući žmigavac prema Mirogoju.
Što bi tek te balavice rekle izborniku ¨Elfa¨Joakimu, koji je i pred kamerama rudario po nosu, formirao okruglice, a poneku i progutao..E, on je faca a ja, tek nervoznia šoferčina, grebi ga!?

Našao je mjesto gdje se ne plaća parking, pa požuri u obližnji lokal, jer pritisnuo ga pun mjehur.
Dok je srkao kavu, pošalje poruku svojima da je na koti, kako se znao šaliti , red 8 polje 23, odmah do zida. Čekam upute.
Budi tu, ne mrdaj, po paket stiže stranka za oko sat vremena, sad je sletio na Pleso. Imaš karticu, slobodno pojedi nešto.
Nije mi do jela, promrmlja sebi u bradu, žgaravica i gorčina ne popuštaju, idem sjest u auto i odmorit mozak od prometa i svega.
Za takve situacije imao je u prtljažniku kovčežić s knjigama što ih je u pola cijene kupio na Interliberu .
Da vidimo, koju ćemo ?
Prva misao, najbolja misao, što li se krije iza ovog naslova „ Gorko, gorko“ Joanne Bator.
Po stanju u želudcu i ždrijelu, uklapa se– naglas je razmišljao, dok je namještao sjedalo u položaj za čitanje i pojačavao grijanje, jer je vani još uvijek bilo ispod ništice.

Pri kraju prvog poglavlja, mobitel zazuji- poruka iz baze.
Pripremi se za primopredaju, taksijem ti stiže momče Makedonče, Saško Goračinov.
Paket za paket, samo što je njegov puno veći i teži, kaže lomljivo, pazi da ti teglice ajvara i ljute papričice na odu u paramparčad !

Znači to je ta povjerljiva misija. Nije se dao smesti, već obavi završne radove na unutarnjem čišćenju nosa , svojeručno, bez maramice. Posrećilo mu se, jer je izvukao i kroz prozor bacio poveći iznos!

Kad malo bolje razmisli , moglo je i gorče…