Sveti Ante kao svetac blizine, tišine i ljubavi

O današnjem svecu dana, svetom Antunu Padovanskom piše Ante Filip Tepić.

– U vremenu koje nas svakodnevno gura u brzinu, buku i otuđenost, lik svetog Ante Padovanskog izranja kao tiho, ali snažno svjetlo. Iako je živio u 13. stoljeću, njegova poruka i prisutnost nisu ostali u prošlosti. Sveti Ante i danas govori srcu čovjeka; jednostavno, blisko, istinito.
Rođen u Lisabonu, postao je franjevac i propovjednik, ali ono što ga čini posebnim nije samo njegovo znanje ili govornički dar, već njegova sposobnost da u svakom čovjeku vidi bližnjega. Nije polazio od ideja, već od srca. Nije tražio savršene, već ranjene. Nije sudio, nego slušao. Njegova svetost nije bila uzvišena i daleka. Bila je prizemljena, konkretna, ljudska. U tom je i tajna njegove trajne privlačnosti – bio je čovjek među ljudima, nositelj Boga koji hoda ususret drugome.
Sveti Ante je znao za bol svakodnevice. Ljude je susretao ondje gdje jesu, u siromaštvu, u sumnji, u boli, u izgubljenosti. A odgovarao im je riječima mira, geste razumijevanja, vjerom koja se nije nametala nego darivala. Njegova ljubav prema čovjeku nije bila površna, nego duboko ukorijenjeno uvjerenje da je svaki čovjek vrijedan poštovanja jer u njemu prebiva otajstvo Boga.
Iako je bio tražen, poznat i voljen, znao se povući. Tišina mu nije bila bijeg nego izvor. U osami je nalazio Božju prisutnost, i iz te prisutnosti crpio snagu za služenje. Njegova tišina bila je molitva, a molitva izvor milosrđa koje je kasnije dijelio bez mjere. Bio je svetac srca, ne senzacije. Njegova svetost bila je skrovita, ali moćna. Poput vode koja ne buči, ali donosi život.
I danas mnogi mu se obraćaju kad nešto izgube – ključeve, mir, nadu. Možda jer osjećaju da nas sveti Ante ne sudi što smo zaboravili, što smo krivi ili umorni. On nas podsjeća da se može početi ispočetka. Njegov život poručuje: svetost nije u savršenosti, nego u ljubavi. A ljubav, kad je stvarna, uvijek vidi čovjeka.
Sveti Ante nije ostavio traktate ni velike sisteme. Ostavio je trag u ljudima koje je susreo i u srcima koja je dotaknuo. Taj trag i danas živi. Možda je baš zato svetac kojem se ljudi vraćaju. U svijetu punom glasova on šapće. U svijetu punom zahtjeva, on daruje. U svijetu punom osuda, on razumije.
Zato nije važno koliko je stoljeća prošlo. Sveti Ante ostaje ne kao uspomena, nego kao živa prisutnost dobrote. Uči nas da biti čovjek, znači voljeti. I da biti svet znači činiti svijet boljim mjestom; tiho, strpljivo, srcem, poručuje Tepić.