Tko dočeka čeka, iz treće ga dočeka!
Kad me je gradonačelnica Ozlja Lidija nazvala i pitala jesam li raspoložen voditi program za vrijeme dočeka brončanog momka iz Podbrežja Nikole Gudasića, člana futsal reprezentacije Hrvatske koja se okitila prvim odličjem u povijesti u tom sportu, s veseljem sam rekao- da!
Kako ne bi, kad nije tajna da se Ozalj i ja volimo već desetljećima !
Počelo je još za pokojne države kad sam fušario i konobario na svadbama na Starom gradu, nastavilo se boravkom nekoliko mjeseci u vojsci u obližnjem Mirkopolju, a kad sam se dohvatio mikrofona – vodio sam na tom području stvarno ¨sve osim sprovoda¨!?
Godinama moderirao ¨Stare seoske igre u Vrhovcu¨ , ¨Dane vina¨ u Vivodini, ¨Ozaljske sportske igre¨ , Maskenbale, krstio mošt od kleti do ¨Restauracije¨, svirao proštenja u Kamanju i Vivodini, promovirao knjige, a sve to u sreći i veselju .
Sve su me gradonačelnice tretirale već kao ¨domaću životinju¨ i da postoji kakva ¨Ozaljovnica¨ pandan domovnici svakako bih podnio zahtjev za izdavanje…
Tek koju minutu kasnije, presjeklo me i dohvatila me nekakva čudna nelagoda…
Razlog – kad me netko pozove da vodim dočeke sportaša – ja završim u bolnici !?
Prisjetio se ne tako davne 2018. kad su Dalićeve trupe marširale Rusijom i postali viceprvaci , a nakon spektakularnog dočeka u Zagrebu, igrače su počastili slavljem u njihovim rodnim gradovima ili mjestima gdje su stasali, poput Dejana Lovrena.
Karlovac je njemu spremio doček, mene zvali dan ranije, ali ja sam se ispričao jer sam dan kasnije bio naručen na treću(!?) u nizu operaciju oka u Vinogradskoj… O, kako sam bio tužan i nesretan. Inače to prvenstvo sam odgledao s jednim okom, jer je na drugom konstantno bio flaster. Na FB sam se požalio da ¨dok su sve oči uprte u Soči, ja moram pod nož i laser staviti svoje oči¨…
Nit sam ja na oko progledao, nit sam tad Lovrena dočekao, šmrc.
Novi Mundijal, nova medalja, nova svenacionalna sreća, ali ne i za mene…
Početkom prosinca 2022. za vrijeme otvaranja helidroma kod bolnice u Karlovcu, gradonačelnik Mandić pola u šali, pola u zbilji veli – našima u Kataru dobro ide, ako bude kakva medalja i doček, računamo na tebe !
Naravno, tu sam- oran i neumoran!
Za koji dan završio sam u toj istoj bolnici na 4.katu. Neurologija, moždani, doček opet bez mene koji umjesto da vičem u mikrofon, vučem se u pidžami po odjelu… ‘Bem ti život!?
Pa ti ne budi sumnjičav, praznovjeran i oprezan kad me na doček sportaša pozovu…
Ipak, ovaj put je sve prošlo kako treba!
Nikakva me ugroza ili ispad vitalnih organa nije spriječio da zajedno s mnoštvom mladih dirigiram svečanošću ¨Svetom Nikoli¨, mladiću iz ¨Pobriža¨ kako oni izgovaraju ime svog mjesta naslonjenog na Ozalj i Kupu.
Nikola Gudasić bio mi je ta ¨treća sreća¨, da odjeven u dres reprezentacije i tu recku ubilježim u voditeljski CV !
Negdje u dnu podsvijesti navijam za naše da i iz Amerike dolete s kolajnom oko vrata, pa da onda mogu konačno umiroviti svoj dres i ne bojati se dočeka, da me kakva nevolja iza ugla ne sačeka!