Strateško mjesto

Da se sve manje čitaju klasične novine, to je već znano svima. Novine su, one tiskane na običnom ili na luksuznijem i glađem papiru nekad davno imale toliko funkcija i iskorištavale su se, danas bi se reklo – reciklirale na milijun mali načina.
Moja mama uvijek je vodila borbu s dedom koji nije samo tako dao svoj „Gospodarski list“ na koji je bio pretplaćen, da iako pročitan i odbačen u kut ambara posluži kao podloga za male tek nabavljene piliće. Za neupućene- negdje sredinom zime išlo se u Karlovac s velikom praznom kartonskom kutijom na kojoj su bili izrezani „prozorčići“ da jato pilića ima zraka pri transportu. Doma bi se ta kutija doradila u ugodni stambeni prostor za buduće nesilice ili batake tako, da bi se napravilo još otvora kroz koje će mali kljunovi jesti koncentrat i piti vodu , a na dno kutije stavljao se novinski papir, koji je bio svojevrsni WC, jer kad bi promijenio boju u onu „fekalnu“, zamijenio bi se i ajmo pipice, papajte, serkajte i rastite!
Novine su služile za loženje vatre, izradu molerskih kapa i naravno kao toalet papir…

Ovo zadnje ću malo podrobnije opisati, pa oni koji imaju uređaje koji mogu puštati mirise koji prate temu, nek’ malo začepe nosnice!?

Moji „dada i majka“ majčini roditelji živjeli su u drvenoj kući na drugom kraju sela, a boravak kod njih za mene je bio poput ljetovanja na Baliju!
Oni dobrohotni, sretni što im rado dolazim na čuvanje, razmazili bi me medom, voćem, odvajali su od usta da mi kupe „Životinjsko carstvo“, a voća i svega bilo je u izobilju. Kako bih mogao zaboraviti rosna lipanjska jutra i traženje crvenih jagoda po rubu šume s „dadom“ Josom koji mi je uvijek pripovijedao zanimljive priče iz svog gotovo pa filmskog životnog puta.
Ja ću ga sažeti u nekoliko rečenica :

Majka moje majke se mlada udala na početku rata, njen muž je otišao u postrojbu da nije ni znao da će uskoro postati otac. Međutim , prije nego je pušten na prvi dopust jedan zalutali metak pogodio ga je u prsa pa se moja mama rodila a da nikad nije vidjela oca. „Dada“ Josip bio je također pred pozivom u odoru, ali nije se puno predomišljao, već se preselio k mojoj mami i baki. Ode i on za koji mjesec pod pušku, mlada žena i mala beba ostaše same okružene ,kako su kazivale „borcima i buhama“ koji su često zalazili u njihovu kuću smještenu malo iznad sela i idealna za brzi bijeg u šumu ako zagusti.
Prilikom jednog povratka doma Josipa su presreli partizani, pucali mu u glavu, a on je ranjen i sav krvav dopuzao iz Štrekovca na kućni prag !? Zalizao rane, pa nazad u garnizon , a kako je to već bila „četrespeta“, valjalo je i njemu put Slovenije odakle su on i njegova postrojba vraćeni i u četveroredu u Karlovac. Zatvor, suđenje na smrt i transport na Žumberak.

Negdje u Krašiću sustigla ih baka koja je imala pismo u kojem je jedan od partizanskih komandira koji su obitavali u njenoj kući „jamčio“ za Josu. Nekako su ga pustili, ali je propješačio cijelu tadašnju državu sve do Demir Kapije u Makedoniji gdje je odslužio vojni rok u trajanju od dvije godine !?
Kad se vraćao u selo gotovo ga nitko nije prepoznao. Od tada on i Draga mučili su se s volovima kravicom i malo zemlje kako bi moja mama Jane imala kakvo takvo djetinjstvo, u čemu su i uspjeli, unatoč siromaštvu i neimaštini.

Gdje su tu novine, pitate se?

Sad će …

Dadina sestra udala se u Karlovac i zaposlila u kiosku. Svaki dolazak na Vukmanić bio je prilika za donijeti dobar dio remitende- višak svih viškova novina, a moji preci su ih koristili na sve već opisane načine i ono što je mene kao radoznalog klipana silno veselilo- nisu ih bacali, nego slagali na hrpe. One finije- Arenu, Studio, Vikend, Start , Zum reporter držali su u podrumu, a dnevne novine rezale su se u kvadratiće i završavale bi na čavlu u poljskom WC-u naslonjenom na omanji ambar. Namjenu- znate.
Pogađate već- išao sam na „dešter“ kako smo mi taj sanitarni čvor zvali, kad mi je bilo sila, ili sam udišući pravi prirodni miris amonijaka poželio čitati fragmente izrezane štampe! Znam da zvuči nastrano, ali to mi je baš bilo zanimljivo. Ono što nisam našao da je isti članak, u mašti sam sam ga završavao. Pročitao i nabio nazad na čaval iz ŽE-Če-a.
Kako sam rastao i dlakavio pomalo, boravci u podrumu uz Startove duplerice i one koke iz Zum reportera bivali su sve duži, ali časna pionirska pročitao sam sve tekstove Tenžere, Vukov Colića. Jože Vlahovića i svih ondašnjih vedeta, kao i sve intervjue s pjevačima i glumcima u Studiju ili Vikendu. Sve podatke koje često suvereno ispaljujem u eter ubrao sam još tada i pamtim masu „bespotrebnih“ podataka.

Vratimo se u „dešter“.

Dada Josa znao je često naljutiti svoju sestru i njenog muža koji je bio milicijski inspektor svojim izjavama koje su bile „za Goli otok“, kako su tada govorili, a ja klinjo mislio sam da će dadu poslat na nudističku plažu !?
Dada i drug milicioner popili bi nekoliko lončića domaćeg tuduma, pa bi kočnice jako popustile.
Ti mali nemoj slušat ove stare bene, često bi zavapile žene, a ova dvojica bi se prepirali oko svega što i sad slušamo u javnom prostoru. Znači – partizani, ustaše, nacionalizacija, zadruge, Savka, Tripalo, Jovanka, naravno stanovnik grobnice od zlata i Tito .
Kad bi Josi bilo svega dosta ispalio bi najgoru provokaciju koja mu je padala na pamet, samo da gosti okrenu svog Fiću i odmagle u Karlovac.

Za ovu priliku navest ću jednu, iako znam da će me Titoljupci razapet :

Veli Josa svojoj sestri: Ajd mi drugi put donesi još novina, mislim da smo sve potrošili za pod piliće i u dešteru…A i Damir rado čita!
Donest ću ti ! Vidim da jako sereš u zadnje vrijeme i na retko i na gusto, ha,ha,ha!
Serem da – uzvraća Josa, otpije poduži gutljaj i obrati se gostu kojem je svega dosta i po kaputi traži ključ od auta- Kaj ti misliš Mirko , z kojim mi je novinama najmilije guz’cu brisat ?
Nemam pojma…
Nekako mi je najlepše kad najdem sliku Tita i Jovanke, brišen i fućkan borbene pjesme!?
Josaaaaa!!!!?????
Majka se ispričava, u ceker im trpa još jednu kobasu ili špeka, samo da milicajac ne šapne nadležnima što mu svojta misli o Njemu.

Kad malo bolje razmislim, još sam ja dobro i ispal…