Krušku pod njušku

Kažu da je kraljica novinarstva reportaža, a da se nečija snalažljivost u poslu s mikrofonom najbolji vidi kroz javljanja u živo, s terena.
Sad već s podužom radijskom „kilometražom“ drznut’ ću se napisati i o tome koji redak, jer primjećujem da je sve manje dobrih reportaža, pogotovo novinskih, a kad se reporteri na ekranu javljaju u eter, to je – ili ranije snimljeno pa montirano, ili je tzv. “live“ na granici gledljivosti, a posebno slušanosti.
Što me smeta kao konzumenta sadržaja, ali i kao lika koji se odmah stavlja u poziciju onih s mikrofonom u ruci i konta kako bih ja to pokušao realizirati.
Često puta osjetim ono neobjašnjivo susramlje, a onda i sažalijevanje onih koji to realiziraju, na koncu i gledaju.
Za razliku od nas koje se na radiju ne može vidjeti dok punimo eter riječima, televizijska ekipa mora paziti i na izgled, a znamo svi da postoji „blesimetar“ na kojem sve piše, pa ovaj koji govori mora paziti da se baš ne skuži da čita.
Problem nastaje kad imaju sugovornike, pa osim prvog napisanog ili naštrebanog pitanja valja zapodjenuti razgovor. E, tu svega ima – ne sluša se sugovornik, pa ga se pita ono što je malo prije rekao, ili ga se pita nešto o čemu ovaj pojma nema ili ne želi govoriti.

Ipak, ono što me najviše smeta su javljanja iz stožera kandidata na izborima !?

Prvo, oni koji su u tim “stožerima“, najčešće mjestima s šankom i pozornicom ponašaju se kad se uključi kamera – kao 5B.na velikom odmoru. Deru se, skandiraju, krevelje u kameru, dižu palac i čim njihov kandidat završi prvu i svaku iduću rečenicu, galame i skandiraju kao onomad Draženu i Čuturi kad bi pogodili „tricu“…
Tu reporter nije ništa kriv, ali brate mili odmakni se od njih da nešto čujemo, iako ono što čujemo je sve na istu šprancu- to su prvi izlazni rezultati, duga je noć, mi imamo informacije s terena da dobivamo, bla, bla…
Jadnik s „kruškom pod njuškom“ umišljenog sugovornika jedva čeka da se odjavi, jer „5B“ pri kraju javljanja pojačava kakofoniju i kaki naveliko!?

Slično je kad se javljaju s nekog koncerta ili samo probe muziciranja. Opet stoje preblizu zvučnicima, jer kao moraju prenijeti atmosferu, a ako imaju sugovornika u uho mu moraju vikati pitanje, ponekad i dva put… Odmakni se brate mili, mi koji gledamo ionako nećemo doći tamo, daj da bar čujemo nešto !?

Mene su ta javljanja, bilo da se radi o promidžbenim emisijama, recimo s otvorenja nekog poslovnog subjekta, Danima piva, Krijesu ili jednostavne šetnje tržnicom i
ćaskanju s prodavačima i kupcima – baš veselila. Tu se možeš razigrati, udaraš iz glave, nema scenarija, na kraju krajeva to su „retki petki“, kad te oni koji te inače samo slušaju, sad mogu vidjeti i čuti u akciji. Ono- spojili sliku i ton!

Početkom milenija Radio Mrežnica je imala jako dobru akciju praćenja prometa vikendom kroz Karlovac, koju smo nazvali – „Radio čep “! Autoceste su se još gradile, a Karlovac je petkom popodne, subotom ujutro i nedjeljom navečer bio preplavljen automobilima i u tim satima „nisi mog’o mrdnut“ nikuda bez čekanja i vožnje u sporim kolonama. Rasporedili bi se po punktovima i javljali situaciju, prohodnost i bili od koristi, što je i svrha lokalne radio postaje.
Otišli smo i korak dalje pa sam ja jednom prigodom zajedno s ekipom iz HAK-a sjeo u helikopter i iz Lučkog letio prema Plitvicama i nazad! Kažu da mi je prilikom javljanja drhtao glas, ali prisežem da nije od straha, nego se taj stari zrakomlat tako trese da ti podrhtava utroba, a kamoli ne bi glasnice!? Uglavnom, sjajno iskustvo vašeg „letećeg reportera“, taj puta doslovno!

Jednom sam se pak prilikom, a bilo je to prije dvadesetak godina kad je signal mobitela bio vrlo krhak, pogotovo u kotlinama poput kanjona rijeke Korane po kojoj su humanitarni rafting imali branitelji i prijatelji, pokušao javiti izravno u eter, da bi u pokušaju hvatanja kakvog takvog signala završio pri vrhu jedne visoke i granate – vrbe!?
Toma iz režije navigao me obalom, a kako je signal stalno pucao, u očaju sam se popeo na drvo, nazvao i pitao- je’l sad radi??
Radi, ne miči se i ne prekidaj, za deset sekundi si u eteru!?
Odrađeno i to!

Bilo je još anegdota, a izdvojit’ ću jednu :

Bila je nedjelja, radili smo ¨Radio čep¨, ja sam dežurao na pravcu Mostanje- Turanj- Tušilović, a promet je ipak funkcionirao, pa sam se uputio na drugi kraj županije – u Žakanje. Tamo se igrala završnica vrlo posjećenog i popularnog malonogometnog turnira čija finala sam godinama vodio i bio službeni spiker. Malo su me organizatori požurivali, jer svi su nestrpljivi da počne, za navečer je najavljena kiša. Mislim si ja, pa idem, ionako prohodnosti prometa ne mogu pomoći, a javit će mi Zdravko Ciglar ili netko s Turnja, ako se dogodi kakva nesreća- takav je bio dogovor.
Uglavnom, zamijenio mikrofone i udri ! Prvo su igrale cure, pa veterani, pa utakmica za treće mjesto , čekalo se finale.
Za vrijeme finalne utakmice, ipak se valjalo javiti u eter i odjaviti „Radio čep“ za taj dan. Pričam ja napamet o intenzitetu prometa, začinim to ponekom frazom o strpljenju i uvjetima za vožnju, kad na metar i pol od mene sudac- Ruda Krznarić tri puta tako resko i glasno zazviždi, da mi je probio uho, a jasno se čulo u eter!?

Snašao sam se u sekundi:

Evo dragi slušatelji, kao što ste i čuli na Turanj je stigla prometna policija, koja sad ručno malo ubrzava odvijanje prometa, a mora se priznati da imaju vrlo dobru zviždaljku koju svi čuju!? Toliko od mene, čujemo se sutra u 6!

E, tu sam naučio da kod javljanja uživo valja bit’ – malo dalje!