Zdravo obiteljsko stablo
Kako se slažu godine života, tako se čovjek malo osvrne na osobe s kojima je proveo dosta vremena, a nisu mu uža (tata, mama, djedovi, bake, brat), već ona šira obitelj. Mislim na drugo koljeno – bratiće i sestrične i na njihove roditelje.
Brat i ja smo na tom planu jako dobro prošli. Svaki put kad bi netko od njih dolazio na dan, dva ili duže na praznicima k nama- to je bio svojevrsni „jack pot“ za nas.
Ne mislim samo na kutije keksa i bombona koje smo dobivali, nego i na onu drugu dimenziju – njima je sve bilo dozvoljeno, pa bi se u taj vlak ukrcala i nas dvojica !
Najzorniji primjer bilo je dopuštenje gledanja televizije iza 9 navečer, što je Davoru i meni bila samo želja pusta, ali su Vesna i Ljiljana koje su taj vikend stigle iz Zagreba bez problema dobile dozvolu da gledamo ¨Šerifa iz New Yorka¨ koji je počinjao oko pola 10. Taman je Dennis Weaver konjem jurišao ulicama ¨Velike jabuke¨, koltom pucao na nekakve negativce, kad je pravo u našu kuću, točnije u antenu na krovu udario grom takvom silinom da je poskočio krov, a kiša koja je taj trenutak počela padati, natopila je cijelu kuću!?
Ja pamtim onih nekoliko minuta koliko je na nas pripijene uz stol ili popadale sa stolaca prijeteći svijetlila bijela točka na sred umirućeg ekrana RIZ-ovog teve-a.
Krov se popravio , televizor više nikad nije imao dobru sliku, glavno da smo svi bili cijeli i to nekako preživjeli…
Mene je fasciniralo to što žive u Zagrebu, pa i Švarča je bila grad koji mi se činio nedostižan iz moje seoske perspektive.
E, zato su bratići i sestrične bili nesebični i sva svoja znanja dijelili su s nama. Nikad nisam osjetio da nas seoske momčiće gledaju iz visoke gradske, purgerske perspektive, baš naprotiv.
Dobro, bilo je tu i stvari o kojima bi koju mogao reći i dječji pravobranitelj da je tada postojao… Mislim na pušenje kao prvi porok koji nam je njihovim boravkom kod nas bio lako dostupan. Ja sam krao tati njegov „Ibar“ ili „Dravu“, ali te su dimilice u odnosu na „Milde Sorte“, “Laru“, a znao se naći i „Marlboro“ ili „“Kent“, bile kao da si smotao i pripalio orahovo lišće.
Pa mi Vesna ostavi pol kutije „Chesterfielda“, jer kupit će ona u Zagrebu druge, tko važniji od mene kad na Turnju pred školom važno izvadim kutiju da svi vide!?
Ona me naučila kartati poker, a kad je došla sa svojim tadašnjim dečkom, sada mužem Zlatkom koji je živio par kuća dalje od Zlatka Kranjčara otvorila su mi se vrata neslućene dimenzije zvane – Dinamo.
Vrlo brzo me učlanio u klub i kad smo nagovorili mamu da će me on odvesti na stadion, prvi put sam odgledao jednu utakmicu uživo. Sjećam se k’o danas prijateljska Dinamo – Segesta.
Njena sestra Ljiljana, koja je kako je baka govorila ¨svakiga vraga znala¨ i dečko joj Šandor krstarili su Europom, a te su priče bile lektira za moje uši!
Bratić Tihomir sa Švarče i njegove sestre Lidija i Gordana donosili su drukčija uzbuđenja. Tihomir je znao hrpu igara koje smo usvojili i igrali se, da se ne igramo samo lovice i „Švaba i partizana“.
Gordana je bila odlična sportašica pa smo prvi u selu dobili rekete za badminton, odbojkašku mrežu, a kako je ona kao i mnoge bila zaljubljena u Damira Šolmana, na njen nagovor od obruča s bačvice za rakiju napravili smo koš na koji smo stavili onu vreću za krumpir umjesto mrežice i igrali košarku s nogometnom loptom “Tigar“. Njena sestra Lidija čitala je „Vikend“, „Arenu“, slušala „Ritam mladih“ i znala sve o facama s televizije, što je bio zlatni rudnik informacija s kojima sam ja u autobusu pokušavao zavađati cure.
Bratić Milko bio je nešto poput Grunfa iz Alana Forda – stalno je imao neizvedive ideje koje smo pokušavali realizirati, ali bio je isto pun zagrebačkih fora koje smo brzo usvajali. Jedna od njih bila je i krađa žvakaća kroz pritvoreni prozor lokalnog dućana, pa smo cijele te zimske praznike žvakali one „Bubble gum“, k’o krave .Kasnije mi je ostavio svoje kopačke i one golmanske koljenice, staru zračnicu i skije Elan.
Najmlađa sestrična Natali- kćer Duška Lokina i naše tete Anuške bila je pogotovo za mene „suho zlato“. Generacijski blizu, kužili smo se oko puno svega, a najviše oko muzike. Kako su Duško i Đorđe Novković surađivali i stalno bili skupa, Natali je znala bezbroj pikanterija o facama s estrade i nesebično dijelila s nama „kod šternje“ gdje smo se svaku večer okupljali. Voljela je sastav „Bay city rollers“, koji meni nisu legli, ali upoznala me s „Doorsima“, i Janis Joplin , donijela neke kazete „Stonesa“ i svaki njen dolazak bio je veselje. Nekoliko zima čuvao sam njihovog psa Diva, dok su oni bili na skijanju i taj njemački ovčar isto mi je ušao pod kožu, jer niti se njemu s ove slobode išlo u Zagreb, a ja se taman navikao biti faca s čistokrvnim psom.
Zato, kad se danas sjetim svih tih dragih teta i strica, od kojih je na životu jedino Duško, koji i dalje pjeva i to ga čini sretnim, mene prođe neka sjeta, ali i dragost.
Obitelj je temelj svega, a imati ovako dobru proširenu obitelj je blagodat.
Kao da još mogu čuti tetca Ivu i tetu Katicu kako dolaze s novim traktorom pomoći orati vrt za kukuruz, tetca Gustija s neizbježnim blinkerom za ribolov i „Večernjakom“ pod miškom, tete Vilke koja me svojom blagošću uvijek podsjećala na Gabi Novak, strica Andrije, kojeg smo zvali stric Jandra koji nam je svima nesebično pomagao jer je bio faca na položaju, njegove Sofije tipične glasne šjore iz Dalmacije što ju je razlikovalo od svih nas, tete Anuške koja je izgledala i zvučala kao Tina Turner i odisala zaraznom pozitivom …
Prerani odlasci bake Mace i tate Marijana, nekako su dodatno učvrstili veze među nama. Svaki njihov posjet bio je događaj, a mene je teta Vilka udomila u svom stančiću u Zagrebu prvih tjedana dok se nisam snašao kao zbunjeni brucoš .
Mi sestrične i bratići još smo svi na broju, čak smo nedavno imali i „ obiteljsko maturalno sijelo“, jer se inače okupljamo na sve rjeđim svadbama i sve češćim sprovodima.
Znam, sad bi naša baka Maca rekla : Jeee, Damir grom u te puknol, kaj svakiga vraga pišeš, bolje se u’vati matematike, opet ćeš dob’t ¨drugi red¨ !
A deda Jankula bi odbrusio: Pušči ga nek piše, bolje nego da oko iže postava,’il da Davora u japlenco zadrboči !
Toliko, braćo i sestre. Nek’ nam je i dalje zdravo obiteljsko stablo !