Jurjevac

Brežuljak s kojeg je nekad pucao pogled do Zagreba, već je tri i pol desetljeća samo još jedna površina zarasla u gustu samoniklu šumu i kad mi stariji „vidioci“ pričamo djeci da je na tom brijegu ne tako davno bilo selo, koje je u najboljim danima brojalo oko 60 stanovnika, misle da izmišljamo i pokušavamo po tko zna koji put uljepšati bolju prošlost!?
Jurjevac. Tako se sad zove samo katastarska čestica, a zaista je na tom prekrasnom brijegu bilo selo. Selo s vodovodom i strujom u zadnjoj fazi postojanja.

Sve je počelo davno, još prije provala Turaka u ove krajeve. Podaci kažu da je selo bilo smješteno južnije od sadašnjeg Vukmanića na obroncima Kiševice, Crikvišća gdje je bila kapelica sv.Ivana, pa se ti lugovi zovu Sveti Ivanac. Na susjednom brdu, kaže predaja bila je gostiona koju je držala lijepa gazdarica Anica, pa se i sad zove Lipanjica, dok je kapela svetog Jurja bila na Jurjevcu. Dugo se na Crikvišću i Ograju moglo izorati komada crijepa i cigle, što je znak da su stanovnici naselja Fuk ovladali vještinom pečenja opeke. Ime mjesta Fuk asocira na nešto drugo, ali zato je po praocu Vukmanu, naše selo dobilo ime i danas ga s ponosom nosi.
Kad su Turci baš zaozbiljno navalili negdje krajem 15. stoljeća, popalili su mjesto, a stanovnici su pobjegli na zapad ,neki čak do Gradiš
a u Austriji. Crkve su razorili, a ona na Jurjevcu je vjerojatno bila drvena, jer nema joj traga, ostala je samo u usmenoj predaji.

Povratak života počeo je 1700. kad je carica naseljavala ove krajeve katoličkim stanovništvom s područja Gorskog kotara ,pa su izgrađeni Vukmanić, potom Knez Gorica . Mjesta su rasla , braće puno, zemlje malo pa su krajem 19 stoljeća oko 1898. prve obitelji počele krčiti šumu i naseljavati se na Jurjevcu. Knjige kažu da su to bili Vukelići i Jovkovići. Za njima su pošli Kalčići i Lodoli i drugi.
Život im svakako nije bio lak, jer samo po vodu je valjalo na zdenac nekih 100 metara nizbrdo, a onda uzbrdo nositi pune kante i škafove. Bila je to umjetnost nositi vodu na glavi i ne „raspuljkati“ dragocjenu tekućinu.

Ipak selo je raslo, pa je sredinom šezdesetih doseglo oko 60 duša u 9 obitelji. Osim prekrasnog položaja na vrhu brda s kojeg su se u vedre dane iza kiše mogli vidjeti tornjevi zagrebačke katedrale, tamo je uvijek rodilo sve voće i povrće, a i vinogradi su davali slatko grožđe za napraviti dobrog tuduma, drajsana ili nježnije rečeno – direktora.

Meni je Jurjevac ostao u prekrasnom sjećanju, prvo jer smo gore imali njivu oko koje je svud bila šuma, pa je čuvanje krava bio lak posao, a moglo se švrljati okolo i po nekoliko navrata kad smo se popeli na trešnju i na tranzistoru slušali prijenos Dinamovih utakmica, a kako se igralo noću gledali smo u pravcu maksimirskih reflektora koji su u daljini sjajili ,pa smo tako bili najudaljenija tribina stadiona.
Ostala mi je u sjećanju priča mog tate koji je bio golman, kako su igrali nezaboravne nogometne utakmice u šumi Žir. Igralište je bilo dijelom na cesti a dijelom u šumi, pa je valjalo bit opaki majstor za voditi loptu i driblati, a „uklizuju“ ti korijenje bukve i hrasta, dok je svud okolo popadali žir !? Tata veli da je uvijek krvav dolazio doma, a još jedna živuća Vukmanićka enciklopedija Boro Jurković „Zvonarov“ kaže da su to bili napeti derbiji koji su najčešće završavali neriješeno, a publika je uz igralište navijala iz obližnjih niskih krošnji!
Naravno, sve je uvijek završavalo uz dobru kupicu vina, a znalo je zamirišat s ražnja!

Osim što je Jurjevac bio bogat marljivim ljudima, bio je pun osobenjaka i otkačenih likova od kojih su luđi bili samo njihovi maštoviti nadimci :Tita, Ham, Cicko, Dudi
, Dimnjačar, Zambata, Rukavina (čovjek nije imao jednu ruku), Tojka, , Ekela ili Tajgo (danas marka VW automobila) , Pocner, Lodija- od Lodoli…

Najprije je na Jurjevac povučena struja, a onda sredinom sedamdesetih i vodovod, iako je najviša točka mjesta par metara bila viša od rezervara, pa je na pola brda napravljena pumpna stanica čiji zidovi i danas stoje.

Međutim u samom selu ostalo je malo tragova nekadašnjeg života. Sad sve to izgleda s onih par preživjelih zidova obraslih kupinom kao nekakvo arheološko nalazište. Šetao sam neki dan gore, pa upao u šikaru, kroz koju sam do pred koju godinu mogao proći i došao doma krvav kao da su me svi maćki Vuman’ća i Gor’ce poćupali i izgrebli!?
Rado se gore ne penjem samo ja nego i potomci Jurjevčanov i to mi je drago. Manje je poznato da je i pradjed pokojnog ministra Branka Vukelića iz Jurjevca odselio u Cerovac.

Pred sam rat ostale su gore još tri obitelji- baka moje Mire, susjeda joj Draga Ekelina i najmlađi Dragan- Cicko i njegovi roditelji. Kad su došli narogušeni i naoružani komšije, valjalo je spasiti živu glavu, a oni su prazno selo polako srušili i tu je bio kraj naselju koje je postojalo skoro 100 godina.
Postoji ono i danas u srcima Jurjevčana kojih je diljem kugle zemaljske- od Australije, Amerike Njemačke i naravno u Vukmaniću i Gorici.
Uostalom ,kad su moja mama i ekipa išla na zasjedanje svog Dolenskog Sabora, a dogovorili su se kod Kat’ce Bartolićke pred ižo , koja se među zadnjima doselila s Jurjevca, govorili su da idu malo počin’t i prebit kojo – na Jurjevac.

Ja , kad zamislim onaj prizor gdje sveti Juraj na koplje nabada zmaja, uvijek radnju smjestim ispod one najviše jurjevačke črešnje prema Gradn’ci.
Tamo će sigurno Juraj zmaja ostavit bez jaja!