Pivo se pjeni…

Kako se približava svjetska nogometna smotra, tako se i pojačava „prekomjerno granatiranje“ reklamama u kojima reprezentativci uglavnom neuvjerljivo glume gladne, žedne i već po potrebi scenarija i već uigrana ekipa „ vazda žednih &,za feštu spremnih “glumaca koji reklamiraju pivo.

Možda ću ispasti stari cendravi partibrejker, ali meni je sve to tako neuvjerljivo i taman da sam gladan i jako žedan te reklame teško će me natjerati put frižidera po rashlađenu konzervu.
Na stranu traljavi scenarij i sve, ali onaj trenutak nakon ispijenog gutljaja, koji bi trebao dočarati famozni poluorgazmični trenutak zadovoljstva – jednostavno izostaje !?
Znam da tražim previše, ali ne lajem bez iskustva i vlastitog primjera.
Ni u jednoj reklami za pivo nisam osjetio ni mrvicu stvarnog zadovoljstva ugašenom žeđi .
Kako bi to navodili u „klikni me“ člancima- Evo gdje sam to osjetio, vidio, zaključio….

Kao klinac u formativnim godinama volio sam pomagati ocu u svim radovima gdje sam bio od koristi. On je bio blag i dobrohotan šef, učio me kako se na primjer drži daska koju smo obrađivali cirkularom, kako se pali Aran, kako se vozi njegova „Simca“, kako se vozi žetalica samovezačica, kao i one jednostavne radnje poput odmicanja snopova pšenice, zobi, raži, koje je on žeo po selu za zaradu. Na kraju bih uvijek i dobio „koji dinar“, ali od svega je najdragocjenije bilo vrijeme koje sam proveo s njim i one male sitnice koje sam s odmakom vremena, a pogotovo zato što je otišao iz naših života kad sam ja tek postao punoljetan, počeo jako cijeniti i koje su se duboko urezale u moje sjećanje.
Ta radnja koja se događala od Petrova do sredine srpnja- žetva, bila je u pravom smislu žetva i novaca i „nematerijalnih dobara“ o kojima ću napisati koji redak.
Dakle, od rana jutra, čim ode rosa do zalaska sunca moj Marijan i ja išli smo u žetvu po obližnjim vrtovima i njivama. On je žeo, a snopove koji su smetali za njegovo okretanje po rubovima parcele valjalo je na vrijeme odbaciti, da sve ide brzo i po planu. Kad bi se želo kod starijih i nemoćnijih pomagao sam im i nabacati snopove u kola na kojima su se upućivali u pravcu dreša ili vršalice, da ne izgube red jer se vršilo danonoćno .

Negdje oko podneva, kad ishlapi gablec, a sunce već uprži, valja malo predahnuti u hladovini, donese se narezano „pod 45“, kuhana jaja, paprika, sir i na deki koja se kod nas zove „biljac“ sa slašću pojede malo, a i popije. Meni Jupi ili Cocta, a tata i odrasli srknu pivo rashlađeno u potoku ili kanti mrzle vode. Taj trenutak pamtim, a gotovo mogu osjetiti i okus u zakutcima mozga.
Taj trenutak je izgledao ovako : Ne znam iz kog razloga, mrzlu bocu piva bi podigli u visini usta, malo odlili sadržaj iz vrha i strasno potegli žutu tekućinu …E, to nijedna kamera ovoga svijeta nije snimila da pokaže što je uživanje !? Nije smetala ni dosadna muha koja se šetala oznojenim čelom, niti ona fina žitna prašina, ma ništa…
Kao po pravilu tata bi nakon prvog podužeg gutljaja malo otpuhnuo, uhvatio zraka pa potegao još jedan gutljaj. Ono što bi ostalo u flaši, oko decilitar tekućine s vjenčićem pjene na vrhu – pružio bi meni.
Na moj začudni pogled rekao je:
Ajde, ajde, potegni, nisi više šmrkavac, misliš da ne znam da i pušiš kad meni ukradeš koji cigar…
Isprva uz malo srama i nelagode pomagao sam mu isprazniti flašu, a s vremenom se to pretvorilo u uigrani ritual. Kako je pivo tada bilo luksuz i uglavnom se kasnije u danu nudilo domaće vino i to bijelo sačuvano ciljano za žetvu, naravno uz isto tako luksuznu mineralnu vodu, ispijanje tog nektara išlo je u red s „pričesti“ i drugim božanskim ritualima.

Nikad kasnije, osim u rijetkim trenucima prilikom konobarenja nisam osjetio takvu strast u ispijanju piva. Niti u vlastitom slučaju, niti kod drugih.
Najbliže tomu bili su gutljaji prilikom gradnje kuće, kad bi žednom zidaru u kanti umjesto „morta“ na „škripac“ podigli rashlađeno pivo. Držeći se jednom rukom za skelu, drugom bi tjerali žeđ. Onaj ispušni zvuk zadovoljstva,onaj aghhhh, pa i zdravo podrigivanje bio je znak da je baš „legla“ .
Znamo iz iskustva da zadovoljan majstor uvijek bolje zida ili žbuka…

Zato mi sve ove reklame izgledaju neuvjerljivo i kao da umjetna inteligencija objašnjava proces u organizmu i organoleptičke posljedice konzumacije piva, a AI se slabo snalazi s izrazima ¨podrignuti¨ i sličnim postpivskim zvukovljem!