Peggy zauvijek!

Kako opisati rastanak s jedinim kućnim ljubimcem u kući, a ne biti patetičan i sebičan ?
Nekoliko tjedana mozgao sam oko toga, pa ipak odlučio napisati nekrolog našoj mački, pa makar me proglasili cendravcem ili animalomaksimalistom u tuzi i praznini koja je nastala kad nas je u svibnju nakon 11 godina boravka na našoj adresi napustila naša omiljena mica maca. Naša Peggy.

Ime su joj dale kćeri koje su i navijale da dvadeset godina nakon što smo pokopali Rota opakog mješanca rotvajlera i vučjaka, nabavimo kućnog ljubimca, ali ne psa, nego – mačku.
Donio je zajedno s bracom u kutiji iz Zvečaja , vlasnica je poželjela da ode u dobre ruke, a želja joj se ostvarila i to kako bi političari rekli – 110% ! Istina, braco koji je dat bratićima u Knez Goricu živio je dvostruko kraće, ali on se brzo odmetnuo u mačjeg ministra vanjskih poslova, vraćajući se kući rijetko, a onda nikako.

Naša poluperzijska mačka fine crne dlake i prekrasnih očiju brzo nas je pripitomila i bilo joj je sve kako je poželjela .Od smještaja, hrane, izlazaka van do potpune samovolje oko maženja ili ostalih izljeva naše ljubavi koji su često završavali izgrebanim rukama , a kad je baš bila ljuta, a cure joj naporne, grizla je bezdušno po nogama i kud je stigla.
Svijet se okretao po njezinim ritualima, pa kad se prvi put nije vratila cijeli dan doma, a patrolirala je područjem oko kilometar ukrug, nastala je konsternacija i (pre)uranjeno oplakivanje…!?
Negdje u noći se vratila i pravila kako se ništa nije dogodilo. Ono, čemu panika, pa znam ja što radim !?

Drugi put kad je izbivala dan i pol, nastalo je opsadno stanje u kući, a Ozana je iz Zagreba svako malo pitala, je’l došla?
Kad ni drugi dan nije bilo ni mijau ni vau, odlučili smo Gracia i ja potražiti je na njivama ispod sela gdje su lovci imali gađanje na fazane, pa smo se bojali da je kakva zalutala sačma nije pogodila pa negdje bespomoćno leži.
Obišli cijelo lovište, popeli se na lovačku čeku i tek onda je kćerino mlado oko vidjelo nešto crno kako se miče na rubu šikare ! Bila je to ona – uplašena, gladna i s dvije čudne krvave točkice iznad repa !?
Odnesli je doma, pa k veterinaru, a on je slavodobitno izjavio da nije stradala od „prijateljske“ niti nikakve druge vatre, već da ju je s dva zuba gricnula zmija, ali očito nije smatrala da je jako ugrožena, pa je ugriz bio bez puštanja otrova, tek da otjera radoznalu mačku!?
O, Peggy, pobogu, pa kud si išla izazivat riđovku koja je vjerojatno hvatala zadnje zrake jesenskog sunca !?

Pametna kakva je bila, od tada je malo smanjila radijus borbenih djelovanja, ali je miševe donosila pred vrata gotovo na dnevnoj bazi. Lovila ih je osim na našem na još četiri kućna broja, pa je bila na dobrom glasu, nešto kao i onaj Balaševićev „petao“.
Ne njoj nisu bile samo miševi i voluharice slatke, ta je lovila šišmiše, vrapce, manju perad ,pa umalo i patke…Čak i štakore čim je bilo neke šanse- princip je isti sve su ostalo nijanse…

Koliko nam je ušla pod kožu možda najbolje ilustrira situacija kad je mene strefio moždani udar pa sam glavinjao prema krevetu, a ona je na stepenicama spavala. Kako ja nisam više znao ništa niti nju vidio, stao sam joj valjda na rep, pa je jadna zamijaukala i pobjegla. Supruga koja zna da joj ja nikad ništa nažao ne bi uradio shvatila je da nešto nije u redu i tako ,srećom brzo pozvala hitnu. Ostalo sam sve opisao, ali ne i moj užasan osjećaj da sam zgazio Peggy !?
Ne osjećam ruku, nogu, ne mogu govoriti, a ostatkom mozga vlada grizodušje da sam povrijedio petog člana obitelji…!?
Tek kad su mi došle u posjet i rekle da joj nije ništa, prestao sam plakati, što sam do tada činio kao nikad do tih sati.
Kad sam se nakon tri mjeseca vratio kući, ona se prijateljski očešala o moju nestabilnu nogu i ponašala kao da ništa nije bilo. A, to mi je bila jednaka briga kao i ona hoću li funkcionirati na poslu kao prije udara. Srećom, obje brige bile su suvišne!

Cure su otišle, Ozana u Zagreb, pa par godina kasnije Gracia u Rijeku, pa smo Mira i ja s Peggy dijelili dobro i zlo u prostranoj kući.
Običaj je, kad se djeca isele da roditelji zauzmu većinu godine prazne sobe ili bar krevet, ali to je u Valentovih bilo malo drukčije.
Peggy je samo mijenjala položaje po želji – malo jedan krevet, malo drugi, pa fotelja koja se vrti, pa stolac obični. Ako bi koji ormar ostao otvoren, smjestila bi se i tamo. Cijela kuća, a pogotovo balkoni ljeti, s kojih je vrebala vrapce bili su njezini. Ono – gazdarica 1/1!

Kad je napunila 11 godina dalo se naslutiti da se nešto događa. Nije više bila tako ratoborna i sebična pa je u dvorište, čak i na terasu pripustila mladog lijepog mačka Jureka!?
Prije se to nije moglo dogoditi nikako. Prije bi se podružili Putin i Zelenski nego Peggy s bilo kim, a da to ne završi pravom uličnom borbom!?
Međutim, od Jureka se ne umire, ali da od nekih drugih pojava koje mali mačji organizmi nose u sebi.

Iza Uskrsa je naglo počela slabije, pa nikako jesti. Samo voda. Veterinar počupao zubne kamence, par dan bilo bolje, a onda opet ništa jelo, sve manje kretanja, sve tužniji pogled i opet trpanje u transportnu kutiju pa put veterinara.
To je bio moj posao i početak nove količine suza i onog tupog osjećaja da ovo neće završiti dobro. Nije voljela transport i putovanja i svih 15 kilometara tužno bi mijaukala i onim glasom kakav nije imala ni Billie Holiday – žena s najtužnijim vokalom, zapomagala i prosvjedovala.
Srce mi se paralo, žonglirao sam između volana u jednoj i maramice u drugoj ruci.
Dijagnoza je na koncu po dobivenim biokemijskim rezultatima bila- pravo je čudo kako je mačka još uvijek živa, bubrezi gotovo potpuno otkazali, a bilo je još toga u tom malom mačjem tijelu.
Tijekom posljednje vožnje u toj ukletoj kutiji, iz nje se više nije čuo mijauk, ali zato je kabina odjekivala tugom koja se glasno odbijala od stakala i plastike.

Pokopali smo je u vrtu na mjestu gdje je provela puno vremena i pod malim stablom po kojem je brusila oštre nokte. Doslovno leži u „kući cvijeća“ i to puno ljepšoj od one u Beogradu. S raskošnih ruža po njoj padaju crvene latice, a vrapci sad bez brige slijeću i počaste se zrnjem ili crvima po njenoj stazi kojom je suvereno patrolirala.
Možda si utvaram, ali u ovih nekoliko tjedana otkad nema Peggy, na dvorištu nalazimo popijena jaja, koja očito tuda vuče kuna zlatica, jedan dan je navratila velika zmija- kravosas, a kos koji je dobro pazio kada će sići na svježe pokošenu travu na ručak, sad slobodno trčkara i pjeva nadomak garaže i podruma.
Nema Peggy, pa ne samo miševi kolo vode….

Odlučili smo da nećemo nabavljati više nikakvu životinju, jer ovaj rastanak toliko nas je raskopao i rastužio, da to ni bi više mogli podnijeti.
Jedna je – Peggy!