Stairway to heaven u Šibeniku
Najprije, prosim lepo, zamolba da svi koji idu na bilo koju vrstu hodočašća nošeni svojim razlozima i porivima ne dožive ovu priču na bilo koji drugi način, nego kao opis emocija koje se mogu usporediti samo s takvim životnim pohodima. Kraće, svatko svome Božanstvu hrli, svima je ljubav i ispunjenje krajnji cilj.
Kad sam pročitao da nam po peti put u zadnjih 28 godina u Šibenik stiže legendarni singer Robert Plant, čiji glas mi već pola stoljeća izaziva samo najljepše i najčišće emocije, zvao Ozanu, kćer koja ga isto voli i ima iskustva s kupovinom ulaznica on line, da bude spremna tog ponedjeljka kad se otvori prodaja.
Naravno, zlato tatino – upala je u trećoj minuti i dočepala se dragocjenih tiketa! Yesss!
Koncert je rasprodan u pet minuta(!?), pa su organizatori dodali i drugi, a kako je i taj „planuo“ u istom satu, nagovorili su „Biljku“ kako ga prevodi Gugl translejt, da održi i treći koncert u Tvrđavi svetog Mihovila u prekrasnom Šibeniku!
Gledao sam ga oba puta u Domu sportova kad su on i Jimmy Page rasturali krajem devedesetih. Još i danas me prođu srsi kad se sjetim tog trenutka kad su se ugasila svjetla i dva božanstva počela svirku. Pola koncerta nisam bio svjestan sebe, gotovo ne vjerujući da sam tako blizu njih.
Robert je pjevao na Prokurativama, pa u pulskoj Areni i kad sam već mislio da je to to, jer stiže ga 78-a, a to baš nije dob za penjanje po bjelosvjetskim pozornicama .
Srećom nisam bio u pravu, jer ono što je u Šibeniku pokazao bilo je fascinantno!
U pratnji sjajnih glazbenika sastava „Saving Grace“ i pjevačice Susan Dian prošetao se kroz nekoliko Zeppelin klasika, i tradicionalnih etno pjesama uvijenih u sjajne aranžmane, otpjevane u takvom dvoglasu da su i ribice u obližnjem akvatoriju vjerojatno zastale i poslušale tu rapsodiju raskošnih vokala!?
Robert raspoložen, pričljiv, nenametljiv, ponizan (ne dalićevski), nego kao netko tko Svevišnjem zahvaljuje što još ovako dobro funkcionira i što ga publika pozdravlja s neskrivenim divljenjem.
Naša mala karlovačka skupina koja se okuplja u grupi što je nazvasmo ¨Zeppovci¨ djelovala je umreženo, pa smo i idućih dana imali svoje predstavnike na šibenskoj ¨Plantaziji¨, a ja sam povrh svega još dobio i akreditaciju, ono kao veteran pohoda svetog Roberta ovoj našoj dolini suza!
Sve sam to doživio kao punjenje dobrim duhom, pozitivom i velikom srećom što sjedim tu, na dvadesetak metara od čovjeka koji je s 18 na nejakim leđima zajedno sa susjedom Bonhamom koji je udarao bubanj kao nitko uletio u društvo John Paul Jonesa iskusnog studijskog muzičara i već tad slavnog Pagea te počeo pisati povijest s Zeppelinima.
Gledam ga uspravnog i staloženog, izgleda sasvim u skladu s godinama- ništa plastika, ništa botoks, ništa farbanje, sve bore su na mjestu, kose još dovoljno za svezati repić, jer pržilo je tih dana u Šibeniku.
Gledam čovjeka koji je pjevao pred stotinama tisuća ljudi u Americi i posvuda , pred 240 000 na Knewbortu 1979.,koji je nakon gašenja Zeppelina odlaskom Bonza s ovoga svijeta napravio fascinantnu solo karijeru.
Gledam čovjeka koji je jedva preživio sudar u Grčkoj i album „Presence“ snimio pjevajući u invalidskim kolicima, čovjeka kojeg je na turneji po USA zatekla vijest da mu je 5- godišnji sin umro od nekakve naoko bezazlene infekcije. Sve je on preživio i evo ga tu pred našim očima, pjeva i čini sretnim i sebe i nas.
Silazeći s montažnih tribina prekrasnog kaštela, opet sam imao dojam da lebdim.
Bilo je to hodočašće kojim sam si (nadam se) produžio život za neko vrijeme. Blaženost, pozitiva i snaga koju sam akomulirao u svojih 185 cm (toliko je visok i Robert) i vitaminska injekcija kakve HZZO ne odobrava niti doktor propisuje.
Primjetila je to i Ozana, koja je samo namignula i rekla – I?
Osmijeh od uha do uha i naokolo glave rekao je sve.
Spuštali smo se stepenicama u grad, nije me, bez obzira na mrak trebalo pridržavati ili upozoravati da ne preskočim koju.
Kako i bi kad su to bile Stepenice za nebo. Stairway to heaven.
Amen.