Moji anđeli

Sad kad sam već više od tri desetljeća u medijskom sedlu ispred svih vrsta mikrofona, pa i kamera, pokušavam napraviti malu inventuru posebnih veselja i sreće koju sam usput pokupio. Onu drugu stranu „života u izlogu“ (ne)svjesno guram u stranu i nisam sklon vaditi je na vidjelo, a kamoli s tim zamarati druge.
S životnim poslanjem da zabavljam ljude, budem koristan i probavljiv stekao sam toliko divnih prijateljstava i međusobne pozitive da bi nabrajanje osoba i događaja zauzelo previše prostora, pa ću izdvojiti samo nekoliko primjera i aktivnosti.
Osim puka koji ne spada u „inkluzivnu skupinu“, često me put nanese upravo k njima, a sve uvijek počne onim što čuju na radiju.
Negdje na početku karijere, dok sam još radio i budio ljude samo dva rana jutarnja sata, a ostatak dana točio pića i napitke, često su zvale uglavnom mame i bake i zahvaljivale na „pomoći“ pri spremanju đaka u školu ili čak u vrtić !? Znale su reći da je pospanoj i razdražljivoj djeci nešto u glasu koji je dopirao s radija umanjivalo otpor i agresiju, a kad bih ja izvalio nekakvu dobru foru, pa bi se smijali stariji i njih je to tjeralo na smijeh ,iako nisu baš kužili te doskočice…Nema veze, bitno da riješe doručak i bez puno zanovijetanja krenu put škole .
Nešto slično doživio sam i s „životinjskim carstvom“. Gazda iz obližnjeg Varoša donio je jedno jutro poklon paket svega kao da ide u babinje, a na moje pitanje, čemu to, on veli – nećeš vjerovat, otkad sam u štalu instaliral radio i pojačam ga dok traje mužnja, krave su mirnije i daju više mlika!?
Ma,zezate!
Ne, ne…imam listu od prije i sad. Kol’ko se ja u matematiku razumin, to je za 10 – 12 % više mlika…
Znači ja dobro blejim?
Samo bleji tako i dalje!

Posebna kategorija su djeca, pa i odrasli s posebnim potrebama.
Kao tek friški Sveti Nikola ne jednom sam ispod one brade i čupave umjetne kose skrivao suzne oči.
U Centru na Baniji jedan dečkić toliko se obradovao voljenom svecu da me primio za nogu ispod one halje i stiskao govoreći kako on Nikolu jako voli i on će meni nešto pokloniti !
Iduće godine ponosno mi je pružio statuu od gline – Sveti Nikola s kapom, štapom, pravo umjetničko djelo. O kako je on bio ponosan, ja ganut, a roditelji, njihovi nastavnici i ravnateljica također su vlažnih očiju gledali tu sreću i napredak.

Odrasla ekipa iz Centra u Jaškovu koja je preseljena u Karlovac, ne propuštaju nijednu priliku da mi se u gradu jave i pohvale da sad žive sami! Bravo…
Nekoliko godina vodio sam manifestacije u Centru za autizam u Zagrebu, onako volonterski i nisam požalio. Štoviše.
Jednu zgodu opisao sam u priču „Ozbiljna“, kad me djevojka – polaznica Centra nakon službenog dijela zamolila za ples, na opće iznenađenje svih. Rekla mi je kasnije ravnateljica da mi to može biti veliki kompliment, jer oni rijetko prilaze nepoznatima, a kamoli požele takvo što. Osjetila je toplinu u vašem glasu, jer i inače voli slušati glazbu i samo ono što je ne uznemirava.

Gotovo nema udruge na našem području kojima nismo čitali nas nekolicina iz Književnog kruga u sklopu naših projekata, vodio sam im godišnjice, Zvončićima nekoliko puta svirao, a Gordana koja vodi udrugu osoba s invaliditetom i sam s dijagnozom kojom je zakovana u invalidska kolica skupa sa mnom vodila je jedan takav event. Ravnopravno.

Iako zvuči kao „ja pa jakanje“ moram napisati i reakciju mame od jednog dečka o kojem ona 24 sata na dan skrbi, da će pisati ministru da me uvrsti na neku listu „humanih lijekova“, jer pomažem u smirivanju njezinog sina kad ga ulovi „ono njegovo“. Dadomicin uglavnom – djeluje.
Često mi znaju nabijat na nos – čovječe ,tebe slušaju samo babe!?
Znam i sam da mi je starija populacija najvjernije ¨biračko tijelo¨, ali imam ja svoje ¨pionire ¨, čak i mliječnih zubića!?
Mali slatkiš čokoladnog imena, inače najmlađi potomak naše male radijske obitelji, kad me čuje na radiju, na pitanje tko to priča, uzvikne- Dado! A, kad me neko vrijeme ne čuje, pita mamu AMŠ- A di Dado!?

Spomenut ću na kraju i dva momka koji mi se najčešće javljaju i s kojima komuniciram porukama, a kad se sretnemo negdje, to je općenarodno veselje.
Dino iz Karlovca, obožavatelj Mladena Grdovića, kojemu sam svirao na fešti za 18. rođendan, silno je frustriran kad odem na godišnji ili u toplice. Mama Suzana nikako mu nije mogla objasniti kakav se to zločesti moždani udar usudio mene pospremiti 92 dana na bolovanje i naškoditi njemu koji dnevne rituale ima uz „Mrežnicu“!?

Lorenzo iz Duge Rese također je vjerni fan i često se čujemo. Porukama još i češće, i on voli naručiti pokoju pjesmu, čak mi i komentira neke provale, što me silno iznenadi, ali i obraduje.
Saznanje da nekome činiš dobro, najjača je plaća i inkluzivni dodatak.

To su moji anđeli. Pusa!