Lakoruki

Priča je pohvaljena u ovogodišnjem natječaju za kratku priču ¨Moje drago serce¨¨ u Ozlju.

Duško je pokušavao biti miran. Moram biti staložen, moram biti „kul“. Ponavljao je u sebi kao molitvu, kao mantru. Motao si je džoint, ali nikako nije išlo… U rukama tremor , usta suha k’o Sahara, u utrobi nervoza, oči ga peckaju, vid mu se magli kao u onoj Josipinoj pjesmi, a prokleti duhan i zadnje zalihe „trave“ nikako da postanu kompaktna, dobro izmiješana cjelina, koju će na kraju licnuti i formirati u sredstvo za tjeranje očaja i straha koji ga je cijeloga prožimao.
Kakav sam je „slowhand“, posramio se misleći na nadimak najomiljenijeg mu svirača i pjevača Erica Claptona. Podrhtavanje ruku i pleksusa smirilo se nakon nekoliko udisaja „žiže“ pa se čak usudio tiho zafućkati refren „Layle“, otpuhujući oblacima dima strah i nervozu.
– Jebalo te fućkanje, Dule! ‘Oš da nas ustaše čuju pa nas poklope s dv’je, tri granate – prekori ga komandir čete, ne skidajući pogled s dalekozora kroz koji je zurio već danima.
– Pa nemaju oni baš takav sluh, komandiru. Prije će čuti tebe kako prđekaš cijelo popodne… tvoj se pasulj iz konzerve čuje do Logorišta, Đuro moj …
– Ako nešto nanjuše, bit će to ova tvoja „bujad“ koju pušiš! Smrdi k’o zagorena palenta! Šta ne pušiš Drinu k’o svi ostali, nego motaš te halugino… halocine… halucimogemne pizdarije – zapetlja se Đuro, valjda od dima koji je i do njega dopirao.
Duško je provirio iz betonskog rova i bacio pogled niz brdo Šanac, koje mu je bilo dom posljednjih nekoliko dana. Karlovac se u dolini prostro uspavan i miran. Ipak, spavanja nije bilo jer su im iz komande stalno javljali da budu spremni i budni. Dojave govore da bi njihovi položaji mogli biti napadnuti svaki čas. Nekakvi mirovni pregovori su navodno propali, pa ne sluti na dobro.
Duško se ovdje zatekao ni kriv ni dužan. Svih ovih ratnih godina studirao je u Banjoj Luci. Pravni je fakultet upisao u Zagrebu, ali je ’91. ćaća rekao da se sprema „sranje“ pa je Duško, umjesto u „Kavkaz“ na piće i šetnje Zrinjevcem do Glavnog kolodvora, sjeo u bus za grad na Vrbasu i tamo upisao drugu godinu.
Te se jeseni zakuhalo pa iz svog malog mjesta niti ne bi mogao do Zagreba. Otac je malo nosio pušku, malo orao i kosio oko kuće. Sve tako do ljeta ’95., kad je postalo jasno da bez pucanja neće završiti priča oko „Krajine“. Tada su mobilizirani svi muškarci sposobni za nošenje puške. Međutim, ćaća Pajo, pri doskoku iz kamiona, nespretno je pao i slomio nogu. Da se popuni brojno stanje čete, pokupili su Duška, objasnivši mu da netko iz kuće mora u stroj, a njemu predavanja na fakultetu ionako počinju tek na jesen… Da je bio za što, već bi završio ta „prava“, a ne bi dangubio po Banja Luci i izbjegavao mobilizacije! Uzalud otpor i majčina kuknjava… Došče on kući za tjedan dva, samo da se Franjo predomisli i odustane od ataka na „Krajinu, rekoše u komandi i poslaše Duška ravno na Turanj.
Duško, potpuno atipični „Kordunaš“ i „Krajišnik“, potpuno se izgubio u novonastaloj situaciji… U JNA je bio „ćato“, iz puške je pucao samo na onom redovitom gađanju, a tada je promašio metu za dobar metar pa su ga po hitnom postupku smjestili u kancelariju, gdje je kucao po pisaćoj mašini cijeli rok. Uz to, bio je uvjereni pacifist. Nikad se nije ni potukao, a kamoli posegnuo za kakvim oružjem, koje su njegovi suseljani uvijek imali uza se. Nož, bokser, pištolj… Bože sačuvaj! On je bio jedini roker u cijelom selu, a koliko je znao, nikoga drugog nije poznavao u krugu od 50 kilometara tko bi mu uspio nabrojati članove „Beatlesa“.
Jebali te ti čupavci što cijuču i dreče! Šta ‘armonici fali? Brena je zakon, a ne ovaj tvoj „Kleptoman, bjesnio je njegov rođeni bratić, pjevač lokalnog sastava „Krletove barabe“, koji su prašili isključivo „ćirilicu“ i bili sto puta veće zvijezde od sto Đegera i Bovija…
Išli su mu na živce, kao i on njima, ali njegova ljubav prema rock glazbi nije bila poza, već je bio punokrvni „rokadžija“ i znao je sve o puno bendova i solista. Ploče, kazete pa čak i magnetofonske trake zauzimale su 90% njegove sobe, a zidovi su, umjesto tapeta, bili pokriveni posterima dugokosih likova, od kojih je njegovoj familiji bilo slabo… Ali, Duško je bio uvijek odlikaš, nije bilo nikakvih problema s njim pa su ga s vremenom pustili da sluša što hoće.
I tako je on, zbunjen i prestrašen, čuvao „Krajinu“ i razmišljao: Ako je ova „SAO Krajina“ pala na to da je ja čuvam, onda je to „Jao“, a ne „SAO“…
Upalio je mali tranzistor, na kojemu je bila namještena samo jedna stanica – „Radio Petrova Gora“. Stišao je ton na minimum, a za divno čudo, nisu svirali narodnjaci, već je netko puštao laganice iz sedamdesetih. Pink Floyd, Bee Gees, Supertramp…
Malo se opustio i zaronio u misli. „Trava“ je učinila svoje, noć je postajala ugodna u tom betonskom zdanju, u kojem je čak i ugodna kolovoška noć mirisala na vlagu i jesen… Gdje je sad Andro, njegov najbolji prijatelj iz Karlovca, s kojim je bio nerazdvojan od prvog srednje…
Sve su radili skupa… Zadaće, učenje, skitnje po Korani, odlazak na sve koncerte u Zagrebu, Rijeci… Išli su skupa na „Stonese“ u Budimpeštu, na maturalcu su povalili obje sestre blizanke, iako nisu bili sigurni da su one zaista jednu noć bile s jednim, a drugu s drugim. Lako je Maja rekla da je Tena i obrnuto, kad su bile identične… Pogotovo nakon onoliko „štok kole“…
Andro ga je uveo u svijet „botaničara i plantažera“, koji su na zidiću „Kod Miloša“ motali i duvali… Radi li ta legendarna birtija, pitao se. Što bi dao za jedno ‘ladno karlovačko… Radi li konobarica Maca, uvijek pomalo živčana, ali davala je i na veresiju kad se lijepo pitalo… Ili onaj drugi lik, što je stalno navijao „Zeppeline“ na rasklimanom kazetofonu i imitirao Mladena Delića, a ponekad i Tuđmana kad bi se lokalni „hadezeovci“ razišli, jer ih je to jako ljutilo…
Kad je rekao da će nastaviti studirati u Banjoj Luci, Andro mu je rekao da ne pizdi. Kakvo putovanje s Korduna, naći ćemo stan u Zagrebu, ovdje nema života. Kud ćeš među te „đikane, govorio mu je, ali ćaćina je bila zadnja… Otišao je i nije mu se više javio…
Nije ni slutio da mu je Andro jako blizu. Točnije, nikad bliže u ove četiri godine.
I on je zapeo na pravu pa je jedno jutro pokucao čovjek u odori s pozivom za minobacačku bitnicu. „Svaki dan piva i trava pa nikako završiti ta prava“, šalio se na svoj račun, iako ga je peklo što je studij razvukao k’o žvakaću i bio tek na trećoj godini, a neki kolege već rasturaju po sudovima. Andro je također bio „đak putnik“ za Karlovac, kasnije i Zagreb a njegovo je mjesto ostalo okupirano od početka listopada ’91. Majka i baka ostale su tamo, a Andro je s bratom pobjegao drugoj baki u Trg nadomak Ozlja. Iako je navijao da ženski dio obitelji ostavi sve i dođe u Karlovac ili k baki koja je u prostranoj kući živjela sama , one su bile odlučne i ostale tamo sve ratne godine. Pisala mu mamau jednom u pismu, koje je prenio „čađavi“ Unproforac iz Kenije, da će one iz svoje kuće „samo z nogama napred“. I bi tako… Srećom, dočekale su kraj priče čvrsto na svojim nogama i tako sačuvale imanje i živote.
Kao i Duško i Andro je bio zadrta rokerska njuška. Svirao je bubanj, gitaru, pjevao, pisao pjesme, pratio Radio Luxemburg, „Ritam mladih“ i skupljao građu njemu zlata vrijednu. Na dan evakuacije iz sela ponio je samo desetak CD-a, jer tko je onoga jutra mogao u „stojadina“ utrpati tristo ploča i kilometre kazeta…
Njegova postrojba čekala je znak za početak akcije. Zapovjednik se netom vratio iz grada i ciljačima dao koordinate za paljbu. Između ostalih utvrda „od preko“, bio je tu i Šanac. A u bunkeru, na vrh brda, Duško na nišanu, a da to naravno nije znao.
Od sve ekipe koja je napustila grad zaključio je da mu od svih njih nedostaje jedino Duško. “Jebo ga ćaća i njegova Banja Luka, mogli smo se zajebavat’ po Zagrebu… ma po cijelom svijetu. Koliko je koncerata bilo u susjedstvu, a mi se ‘vatamo po ovim čukama”…
Upalio je stari radio čija skala je ostala na “Petrovoj Gori”. Slušali su vijesti i, nakon nekoliko poslovičnih laži i podizanja morala borcima, ugasili taj „epp“ i otišli na večeru. Sad, u tri ujutro, svirala je odlična glazba. Pink Floyd, Bee Gees, Supertramp…
Baš bi sad dobro legao jedan Clapton, pomisli Andro. Sluša li još uvijek Duško Erica ili je osuđen samo na „Čorbu“ i „Orgazam“? Kako je, uostalom, biti roker u toj vukojebini, dok svi bazde na rakiju i svršavaju na kolce, na „Marš na Drinu“ i ostale cajke, od kojih mu se sigurno emigrira u Novi Zeland…
Mislio je da sanja kad je začuo polagani, lirski uvod u Claptonovu pjesmu „Have you ever loved a woman“…
Čovječe, Clapton na „Petrovoj gori“?! Pa sad je stvarno vrijeme da dokinemo tu „državu“… Ima doma tu ploču, u stvari nadao se da još ima. Mama u pismu nije spominjala ništa da su odnesli ploče, nego samo bojlere, ormare i frižidere… Od silnih sviranja, na jednom je mjestu ploča preskakala pa je valjalo malo taknuti iglu, da Clapton nastavi milovati vrat svog „Stratocastera“ nježnom, lakom “slowhand“ rukom i privesti kraju taj opčaravajući blues.
Kad se pjesma približila tom trenutku, Andro je predosjetio nešto neobično. Imao je dojam da svira baš njegova ploča… I zaista, kad je Eric zapjevao: „… ever loved a wom, wom, wom…“, pjesma je preskakala na istom mjestu kao i na njegovoj ploči!?
Ma, nije moguće da imaju moju ploču!? Ali, kako, na istom mjestu?- ostao je šokiran i zbunjen u taj rani jutarnji sat.
Isto se pitao i Duško, kojeg su prošli žmarci istovremeno kad je Andro ostao šokiran…
Pa, sto puta su slušali tu ploču, koju je Andro skupo platio, jer je zaista bila raritet.
Koncertna „E.C. was here“. Izašla kad su po Londonu osvanuli grafiti „Clapton is God“. Oko toga su se odmah složili, jedino je Andro podjebavao Duška da su trebali biti precizniji – jer jedan od njih smatra da se taj Bog križao s tri prsta, a drugi sa svim prstima…
Budalo jedna napušena, tobože ljutito ga je prekorio Duško, jer uz sve intergalaktičke čarobne zvuke, takve tričarije ih nisu zanimale…
Pa to je njegova ploča… Duško je bio siguran milijun posto.
Pa, to je moja ploča, Andro je bio siguran milijardu posto.
Pa, kako?
Dugo je ploča zapinjala na „woman“, sve dok pospani dežurni tehničar nije pomaknuo iglu i oslobodio Erica Claptona iz bezizlazne situacije.
Sviralo je tako do 5 ujutro, toga 4. kolovoza ’95. Onda je zagrmjelo, zasviralo s obje strane. Andro je potezao konop na minobacaču, a Duško je zagurao glavu u dno rova i umirao od straha. Nije znao da prema njemu puca njegov najbolji prijatelj, kao što niti Andro pojma nije imao da gađa čovjeka kojeg bi zadnjeg htio pogoditi.
Negdje krajem dana, Duško je neoprezno izvirio iz rova u kojem je čučao cijeli dan. Baš tada doletjela je prva od nove salve granata i eksplodirala vrlo blizu njega. Nešto ga je pogodilo i odbacilo nekoliko metara izvan utvrde. Svega krvavog, pokupili su ga i ubacili u kamion koji ga je prebacio u Vojnić. U bolnici su konstatirali samo ogrebotine i ozljede od kamenja koje ga je izudaralo po glavi i prsima.
Kako je okršaj završio, znamo.
Duško je idući dan s ostalim ranjenicima evakuiran pa je kraj rata dočekao u miru banjolučke bolnice, iz koje je brzo otpušten.
Andro je s ostalima pohitao preko nekadašnjih linija, izljubio mamu i baku, popio rakiju sa suborcima i brzo pojurio na tavan svoje kuće. Ploče, knjige, gramofon, radio, akustična gitara, sve je bilo razbacano… Tražio je, tražio, slagao ploče, sortirao po izvođačima, grozničavo tražeći samo jednu ploču…
Nema je.
Eric Clapton was here, sad ga nema…
Pitao je mamu je l’ netko odnio nešto s tavana?
Mama se nije mogla točno sjetiti, ali čini joj se da je Veljko, onaj koji mu je davno prodao nekakvu japansku gitaru, kopiju Fendera, bio jednom pa pitao: je l’ može posudit’ gitaru, treba mu, njegova je „u kvaru“. Valjda je uzeo i koju ploču, radio je tada kao tehničar na “Petrovoj Gori“…
U tom je trenutku shvatio je „njegov“ Clapton bio taj koji je odsvirao „posmrtni marš“ tvorevini koju su upravo srušili…
Bila je 2010. Već ostarjeli, ali uvijek u formi Eric “Slowhand” Clapton, bio je na turneji. Opet je zaobišao Zagreb, manageri su se odlučili za Beograd. Kako ga Andro nikad uživo nije gledao, nije dvojio ni sekunde.
Nešto eura u džep pa u „prestonicu“. Išao je sam, jer samo jedan čovjek imao bi pravo prisustvovati toj liturgiji, na tom hodočašću, koje je njemu bilo ono što je nekima put u Meku ili u Lourdes.
Uzbuđen i nestrpljiv ušao je u „BG Arenu“ pa odlučio obaviti sve predradnje, kako bi uživao u koncertu. Na šanku je popio „Apatinsko pivo“, otišao do WC-a, pa pravac prvi redovi…
Probijao se kroz gomilu djece i njihovih roditelja pa je nehotice očešao nekoliko nervoznih gledatelja. Izvin’te, procijedio je i probijao se dalje. Nespretno je nekom liku skočio na nogu, a kad je zaustio „sorry“, skamenio se.
Duško ?!
Andro !?
Tajac je trajao upravo onoliko koliko je one kolovoške večeri preskakala ploča.
Pali su jedan drugome u zagrljaj, i ne vjerujući da ih je taj legendarni Eric opet spojio, nakon puna dva desetljeća…
– Prije nego počne moram te nešto pitati – procijedi Duško. Jesi l’ ti kome posuđivao onu ploču „E.C.was here“?
O tome ćemo nakon mise…Opusti se!
Svjetla se ugasiše, „Slowhand“ je počeo s „Laylom“, nastavio s provjerenim blues standardima.
Otpjevao je i onu „njihovu“…
Nije preskočilo ovaj put.