Crno bijelo bojno polje

Kažu da na život ne treba gledati crno bijelo. To su samo dvije boje, od kojih bijela često nije priznata kao boja…ali, to je neka druga priča.
Ipak, ja ću se zaustaviti na ove dvije boje iz jednostavnog razloga. Danas 29.10. napunio sam 64 godine života. Namjerno sam stavio točku, jer ni upitnik ni uskličnik, ne bi ništa promijenili.
Nikad dob nisam krio, jer mi je to bez veze, a uostalom svoje godine nosim sam i koliko god glumio da sam mlađi, moje su meni uvijek na leđima. Kako s 20 , tako i s 40 , a jednako tako nosim i ovih 64.
Ne jednom smo se rugali starcima ofarbane kose kao u gavrana, ženama s plastičnim cicama i usnicama punim silikona, starim prdonjama koji su pod rukom šetali djevojčad dobi njihovih kćeri ili unučica, a svi su bjesomučno pokušavali taj najtočniji životni kilometar – sat vratiti unazad.
Ne ide, koliko god uprli i novaca potrošili. Nije to sezonsko pomicanje sata, jebatga.

Vratit ću se na crno bijela polja života. Znamo život je zajebana pojava koja donosi puno toga lijepoga, ali još više ružnoga.
Kad malo bolje razmislim, sve se da smjestiti u 64 šahovska polja. Koja su, znamo to – crna i bijela. Za razliku od te igre u našim životima taj raspored uglavnom i nije takav, a sreća je ako je više bijelih nego crnih polja.
Idem ja od sebe , jer po onoj staroj: „ Znam ja nas, jebo ti nas“!?

Šah je fenomenalna igra i kad sam naučio osnove, baš sam si bio važan. Prvu kutiju s figurama dobio sam od tate za 14. rođendan. Kako je to izgledalo u početku i koliko mi je značilo što sam sasvim dobro igrao tu drevnu igru opisao sam u (o)blogu „Fišer“.
Sad, pola stoljeća kasnije (ajme zastrašujuće brojke), ja na svoj put od prvog poteza, do remija, pata ili mata, gledam ovako:
Kao igrač početnik bio sam običan pijun. Pješak. Njih ima po 8 sa svake strane , spori su, lak su plijen, nije ih šteta žrtvovati, pogotovo ako to kasnije donese korist.
Čim me „zasvrbilo“ i curice mi postale opsesija, najčešće sam se osjećao kao – lovac. Njega još zovu – laufer, iako to u prijevodu a njemačkog znači – trkač. On ide pločom u koso, a tako sam i ja nekako glavinjao. Mala neopreznost i pojedu te ili zamijene za konja. Lovac jako rijetko matira kralja, ajde ponekad „pojede“ kraljicu, ali meni se u toj nježnoj dobi činilo da su sve kraljice strašno nedostupne i neuhvatljive.
Kasnije sam se osjećao kao – top. Top ili kula. Ide pravocrtno i tko mu je na dometu, nema mu spasa. To je bio period između one i naše vojske. Mlad, pun baruta, dobrih nišanskih sprava.
Onda dođe doba da se naprave životne rošade, pa ako se već osjećaš kao kralj, pod krov smjesti i kraljica.
Tu partija postaje još složenija, jer osim stalnog izbjegavanja matiranja kralja, valja sačuvati i kraljicu od bilo kakvih ugroza. A, znamo tukli su i topovi, nadirali pješaci i lovci, dok su konji uvijek tu negdje.
Kojeg zeta nije dohvatila dosjetka: Tvoja punica sigurno ne zna igrati šah !? Zašto? Pa, zato što je dala kraljicu za konja!?
Da, to je doba kad se, pogotovo kad dođu djeca pomalo osjećaš kao- konj.
Vuci, skači, skrbi, lebdi iznad životne ploče tri polja naprijed, pa lijevo ili desno. Uglavnom nema stajanja.
Ja sam uživao biti konj i to doslovno. Obje kćeri imale su vrhunsku zabavu kad bi sjeli na tepih, a onda se neka od njih sjetila čarobnih riječi : Ajde tata, budi konj!
Ja bi zauzeo četveronožni stav, a one bi se na mojim leđima izmjenjivale, dok smo krstarili dnevnim boravkom, sve uz njihovu veselu ciku kao da smo na rodeu u Kanzasu.
Čuvam te slike i dan danas, ne samo u glavi, već i u foto albumu.
Onda, djeca odjure šahovskom i životnom pločom, brzinom lovca, lukavstvom skakača, preciznošću topa, temeljito poput pješaka svaka u svoj grad gdje su završile fakultete, pa kralj i kraljica ostanu doma sami.

Bez obzira na to, šahovska ploča i dalje nosi svoje izazove, otvaranja, gambite, obrane i napade.
Ako si dam ulogu kralja, koji je kao i pješaci spor, a ipak kralj, recimo da mi pozicija nije loša.
Kraljica je tu, ne damo se, međusobno se štitimo.
Ugroza ima, znamo bit će ih još više kako partija bude odmicala, jer sve nas manje brani pješaka, rošade su gotovo nemoguće, a suparnički lovci i konji prijete sa svih strana.
Ipak, nema predaje, ne mirimo se s pat pozicijom, a remi ćemo prihvatiti u krajnjoj nuždi.
Sat otkucava, ali jako se trudimo da nam zastavica ne padne!

Poštujući bojno polje od 64 polja i dalje ćemo igrat po pravilu „piece touchee“- takac – makac!
Od svih boja, mat mi se nikad nije sviđao….

‘Ko je na potezu?