Demokracija na paši
Jesen. Godišnje doba koje me uvijek kao klinca strašilo, razlog je naravno bila škola u koju mi se nakon slobode i bezbrižnosti ljeta nikako nije išlo, ali kad bi i ta tlaka odmakla i kad bi već izblijedila ljetna boja kože, tamo oko Sisveta, to me doba godine veselilo.
Još u listopadu, kad bi se pobrao sav kukuruz, oralo i sijalo počela bi nova pravila čuvanja krava.
Kod mene u selu ta se pojava zvala – „sad se svud smi“! Cijelo ljeto pazilo se da radoznala stoka ne uđe u tuđe, da ne popase tuđu otavu, a kamoli djetelinu, ili zgazi zob ili pšenicu .
Za takve slučajeve bake su se znale jako „popravdat“ i izvrijeđat do sedmog koljena unazad, a mi koji smo aljkavo čuvali krave- dobili bi poštene batine.
Parcele male i uske, a Peravu baš briga za među…Gdje je trava bolja i veća, samo daj!?
Onda nastupi taj jesenski „grace period“. Danas bi to nazvali „Dan otvorenih vrata“, a ja sam pokušavajući već tad svakoj pojavi dati svoj naziv, proglasio tu blagodat: „Slobodna ispašna republika Dolensko selo “
Uglavnom, ako si na njivi bez međa sam, dala se pročitati tanja knjiga, pa čak i lektira, ako je u blizini bila susjeda na koju bacaš oko, to je bila prilika da se mi podružimo, a za krave tko mari…
Ipak, najčešće je to bila prilika, bar za suhih dana za igranje nogometa, ili za paljenje vatre u koju bi bacali krumpire kojih je uvijek ostalo neiskopanih, pekli smo i slaninu na podužim štapićima, jer to smo vidjeli da rade kauboji, ukratko – uživali u slobodi ispaše bez briga i neprestane jurnjave za svojeglavim kravama.
Kako su dani u to doba sve kraći, obično bi se na pašu išlo odmah iza ručka, tako da je školska torba i sve brige u njoj ležala negdje u kutu kuhinje. Stigne se i navečer…
Od ugodnih pojava tu je i branje preostalih jabuka i krušaka kojima mraz nije naštetio, malo smo krali još neubranu repu, koja je bila slatka za pojest kad se dobro oguli, a kad bi boravili s blagom blizu groblja, palili smo ugašene svijeće i lampione i produživali kakvu takvu živost na groblju, koje je pohodila tek pokoja baka.
Ipak, za taj život u ¨Slobodnoj ispašnoj republici Dolensko selo¨, veže me i događaj u kojem sam ja, ali i ostatak našeg društva dobili zadnje ozbiljne batine. Roditeljske.
Dan sunčan kao stvoren za nogomet. Krave na broju, mi popikali štapove za golove i udri 4×4. Igra se na dva razlike, do 5.
Imali smo i dvije navijačice- Đurđu i Josipu, a svaka je kao navijala za „svoju“ ekipu.
Utakmica, kako bi sportski reporteri rekli , ravnopravna, napeta, fer i korektna. Nakon pola sata igre bilo je 5 :5. Dakle – produžeci. I onda gol oni, gol mi, pa tako do 9:9.
Igramo, zabijamo, veselimo se, ljutimo, cure isto skaču na svaki gol, a na krave smo potpuno zaboravili.
Dan se gasio, već se lovio polumrak, a mi još bez pobjednika…
Kod 11:10 netko se sjetio – E, a kadi su nam krave?
Gledamo niz potok, nema ih, dozivamo ih – ništa. Onda je jedna od cura viknula- Ajoj, eno ih na vrtovima ,žderejo ciklo i korabo, najebali smo!?
Krave su te parcele pune povrća doslovno shvatile kao „švedski stol“ i nemilice gutale sve pred sobom. Dok smo mi dotrčali istjerati ih, bilo je već kasno. Stariji su isto vidjeli taj „povrćecid“ i istjerali krave pomoću isčupanih štapova zaostalih od paradajza i graha , a kad su krave bile na cesti, tim štapovima raspalili su po našim leđima.
Popadali smo na tlo kao Gupčeva vojska kod Stubice i dok se kažnjenička bojna u obliku našim tata, mama, baka i djedova nije umorila, odmazda nije stajala.
Idući dan smo u školi izgledali kao da smo preživjeli Bitku na Neretvi.Ranjeni i pomalo posramljeni.
Tako je to kad bilo kakvu demokraciju previše doslovno shvatiš.
Uvijek na kraju – platiš!?