Svi su se pitali "odakle je izvučena Dijana Zadrović"? A ona je već cijelo desetljeće na čelu Osnovne škole u Generalskom Stolu gdje je, reći će kroz smijeh, zatekla stanje "slično ovom sad u Dugoj Resi". Brzo je pohvatala konce i uvela red, pa je danas ova škola jedna od najustrojenijih i najdiscipliranijih u županiji. Čvrst stisak ruke, rečenice koje su kratke, jasne, bez previše filozofiranja, "muljanja", odaju osobu koja je na zemlji i koja je, u usporedbi s dosadašnjim dugoreškim političarima i muškarcima, prava suprotnost. Radišna, ozbiljna, odgovorna, uvijek prva stiže na radno mjesto, a u isto vrijeme "hendla" obiteljske obveze, od onog poznatog rano jutarnjeg pripremanja ručka za kasnije, do ostalih obveza majke i supruge. Prije radnica nego političarka. Za sebe će reći da je Kasarčanka i toga se ne srami, da ne daje nikad lažna obećanja, a disciplina ju je dovela do toga i da završi dva fakulteta.
RM: Svi kažu da su HDZ-ovci napravili pravi "bum" kandidirajući Vas za gradonačelnicu. Odjednom ste se pojavili Vi, kao i vaša zamjenica Melita Trgovčić u tim kombinacijama. Jeste li i Vi bili iznenađeni?
DZ: Iznenađenje je bilo i meni, a i građanima Duge Rese. Sigurno nitko nije očekivao da ćemo nas dvije biti kandidatkinje za gradonačelnicu i zamjenicu. Meni je pogotovo bilo iznenađenje, šok. Dosad nisam bila politički aktivna, iako sam u HDZ-u 9 godina. Bilo je iznenađenje da netko ima takvo povjerenje u mene i moj rad.
RM: Najprije su Vas išokirali, izvukli iz šešira. Koja je bila prva reakcija?
DZ: Da to nije moguće. Stvarno. Gledajte, ja imam radne rezultate i naravno da se išlo procjenjivati koje bi lice bilo zanimljivo, donijelo promjenu i osvježenje. Strateg kampanje rekao je da treba ići s novim licem, novom osobom, onom koja nije potrošena ili da se svakodnevno slika po medijima. Naravno, rezultati u radu su bili prvi. Eto, tako su došli do mene.
Radna pravila i disciplina su svuda isti, bio grad, škola ili tvrtka
RM: Ravnateljica ste škole u Generalskom 10 godina. Svi gore kažu da imate sjajne rezultate u radu. No, protivnici odmah odgovaraju i odmahuju rukom: Pih, pa nije isto voditi školu i Grad. Što to ona misli?
DZ: Naravno da nije isto voditi Grad i školu. Grad je veći teritorijalno, više je ljudi "pod Gradom", no radna pravila i disciplina su isti. Isti je način discipliniranja tima, kolektiva, ljudi, i u Gradu i u školi. U školi imam 35 zaposlenih što nije malo, u gradskoj upravi ih je manje, no kad se pribroje sva gradska poduzeća kojima je gradonačelnik na čelu Skupštine ili odgovoran za njihov rad, dolazi se do većeg broja. No, odnos prema radu, uvođenje discipline u Gradsku upravu i gradske tvrtke i grad, jednako je kako sam to napravila i u školi i postigla dobre rezultate.
RM: Kako to uvodite disciplinu? To je danas najveći problem, ne samo u Dugoj Resi nego općenito.
DZ: Kad sam postala ravnateljica, došla sam u kolektiv koji nije bio "posložen". Bio je vrlo veliki nered, ljudi su bili razjedinjeni, nije bilo timskog rada. Shvatila sam da moram uvesti vojničku disciplinu i to je trajalo između pola godine i godine dana. Nije bilo ugodno jer ljudi u takvim situacijama pružaju otpor. Nakon tog otpora, kad su shvatili što im piše u ugovorima o radu, što i kako trebaju raditi, na koji način, te što su im radne obveze, vrlo smo brzo došli na moje – kad su oni shvatili što moraju raditi. Naravno, bilo je to vodeći se mojim primjerom. Ja sam svako jutro u školi u 6,30 sati. I danas, nakon 10 godina rada. Nema dana da nije tako. Tada nitko od njih više nije ni kasnio. Otad je nastava redovita, stalno smo u integriranim projektnim danima, radimo, ali sada smo tim te ta vojnička disciplina više nije potrebna. Njima je "usađeno" što im piše u ugovoru i što moraju raditi, koje su im obveze.
RM: Po ovom što ste rekli, onda ste savršena kandidatkinja za uvođenje reda u gradsku upravu u Dugoj Resi. Tu baš nema reda, pročelnice se slikaju po događanjima, zaposlenici također, često su po kafićima, s posla se pred blagdane odlazi uranjeno, da ne nabrajam dalje. Kao kod vas u školi pred 10 godina.
DM: Nekako mi se tako čini, da.
Rad je ključ uspjeha
RM:Spomenuli ste da su ljudi pružali otpor. Nitko se ne želi maknuti iz "uljuljkanih" pozicija. Kad ljude tražite da rade, odmah se bune, plaće su im male, itd… Svi to prolazimo. Znate onu "ne možeš me platiti tako malo koliko malo ja mogu raditi"? Jeste li išli "đonom" na lijenčine i neradnike i "filzofe", ove koji se bune ili?
DZ: Ne možete "đonom". To se vrati u glavu. Samo vojnička disciplina i stalno podsjećanje što netko mora raditi.
RM: Stalno ste bili "nad njima"?
DZ: Stalno. Doslovno, cijelo vrijeme.
RM: Kako vam se dalo?
DZ: Dalo mi se. Ja sam organizirana osoba, volim disciplinu, red i rad. Možemo se mi i šaliti i zezati, idem i ja na fešte i plešem, ali prvo je rad. Oni svi znaju da kod mene ni poznanstvo ni prijateljstvo nije prvo bitno. Prvi je rad. To je ključ uspjeha. Svagdje.
RM: Jeste li cijeli život tako disciplinirani i organizirani?
DZ: Da.Cijeli život. U školi sam bila prava štreberica, odlikašica, završila sam dva fakulteta, najprije Pedagošku akademiju u Zagrebu, onda defektologiju. Oba fakulteta sam završila u roku, diplomirala, udala se, dobila dijete. Sve po pravilu ( smijeh). Sistematična sam.
RM: Ljudi koji ne vole disciplinu i to da ih se "podsjeća" na posao, vole se izvlačiti da bolje rade kad je atmosfera opuštenija. Je li disciplina preduvjet za uspjeh?
DZ: U poduzeću, ustanovi da. Naravno da ima poslova gdje treba biti i kreativnosti, ali treba biti i discipliniran. Jer, ako ljudi ne znaju radna pravila, kako će onda uopće išta postići? Kažem vam da sam u školi gotovo godinu dana "podsjećala" tko i što i kada mora raditi.
RM: Što su vam rekli sad u školi kad ste postali kandidatkinja? I ako postanete gradonačelnica, što će onda?
DZ: Sretni su oni zbog mene i zbog svega. A opet, već su se naučili na mene, ušla sam sad gore u treći mandat bez protukandidata, ljudi su sad zadovoljni, vlada taj timski rad i suradnja.
Ja sam Kasarčanka, Kasar zaslužuje obnovu
RM: Dugorešanka ste, stalno to naglašavate, "ovdje rođena, ovdje živim". Kakve se Duge Rese sjećate iz djetinjstva? Gdje ste odrasli?
DZ: Odrasla sam u Kasaru. Ja sam Kasarčanka. Živjeli smo tamo do moje 15.godine, pa smo se preselili na Trg hrvatskih mučenika. Najprije na "desetki", sad na "dvojci". Kasar? To djetinjstvo je bilo prekrasno. Imali smo slobodu, radili šatore, igrali se, družili, bilo je puno djece. Sad to ne vidim. Kad šetam Dugom Resom, ne vidim sad ni odrasle ni djecu, grad je pust. Zavladalo je stanje apatije i gotovo mi se čini da je to skroz suprotno onome što je bilo nekad. Baka mi je radila u Pamučnoj, a mi djeca znali smo doći do one ograde i čekati. Bilo je sve puno ljudi. Bili su nasmijani, imali su posao, svi trgovački objekti su bili zauzeti, bilo je puno prostora za okupljanje, zabavu, imali smo kino. Uvijek sam išla gledati neke horore, tog se sjećam, pa bih trčala brzo doma jer me bilo strah. Bilo je opušteno vrijeme, drugačija atmosfera, nije bilo namrgođenih lica. Danas kad izađeš pred zgradu, ili ljudi gledaju u pod, ili ne gledaju u oči. Situacija je puno lošija.
RM: Spomenuli ste Kasar. Boli li vas srce kako on danas izgleda?
DZ: Živjela sam na broju 4. Da, boli me srce jer taj Kasar je prikaz grada, srž centra. Ono što znam je da je samo jedna zgrada pod vlasništvom Grada, a sve druge pod ministarstvom državne imovine. Naravno da bi tu trebalo ući u suradnju s tim ministarstvom i naći zajednički jezik da se te zgrade urede.
RM: To je zapravo pod ministrom Marićem. Evo, kako je dao na "čuvanje" vojarnu Luščić u Karlovcu, mogao bi tako i Kasar u D.Resi.
DZ: Da, da se nešto pokrene. Ljudi žive u lošim uvjetima. Znate, reći ću vam i ja sam živjela u tim uvjetima, nismo imali kupaonicu niti wc. Nije me sram to reći. Ali, preživjeli smo svi. Danas su ipak uvjeti drugačiji.
RM: Išli ste u Donju školu?
DZ: Da, u "Ivan Goran Kovačić". Mama mi je tamo radila, bila je profesorica engleskog.
RM: Je li vas mama držala na "kratko"?
DZ: To nikad nije trebalo. Mene ne. Sad ja svog sina držim na kratko. (smijeh). Ja sam sve apsolutno samostalno radila. Samostalna skroz.
Smeta mi nered, "zmazanoća", nepočišćene ulice
RM: Kad gledate Dugu Resu svog djetinjstva i danas, za čim najviše žalite?
DZ: Najviše za veselim licima, gužvom, ne onom poput zagrebačke, ali svi će znati na što ciljam. Kad sad šetam nedjeljom, sretnem tri čovjeka na cesti. Ljudi se povlače, nezadovoljni su, nema zajedništva, druženja, pozitive.
RM: Sad živite na THM. Što vam tamo kažu? Najveći trg, najviše ljudi, eto obećali vam prije 4 godine i tržnicu, trgovački centar, naravno, ništa od tog.
DZ: Susjedi uglavnom daju podršku. Sad, otkad sam malo više u ovom svemu, evo saznala sam i da je dokumentacija za taj trg, centar i sve, propala. Kad bi se mene pitalo, meni je cilj tamo napraviti jedno pravo dječje igralište. Tamo ima puno djece, taj prostor vapi za time. Jedno multifunkcijsko igralište, pravo. To mi je cilj, u svoj kvart dovesti tu priču. Ovo mi je važnije. Da djeca i mladi imaju sadržaj, jer ga sad nemaju.
RM: Šećete Dugom Resom. Što vam najviše smeta?
DZ: Nered, "zmazanoća", nepočišćene ulice, neoprane ulice, lišće posvuda, bez osmijeha, apatija.
Ljudi u samoj Dugoj Resi nemaju kanalizaciju, infrastrukturni su problemi veliki
RM: Što onda dalje?
DZ: Kad uđem dublje u priču, a sad idem puno po terenu i doznajem svašta. Vidim velike probleme u infrastrukturi. Ljudi u samoj Dugoj Resi nemaju kanalizaciju, nemaju vodovod, a da ne pričam o asfaltiranju cesta. Stara cesta koja je "srce" grada, jedan dio nema kanalizaciju. Ulica Dobriše Cesarića je kompletno nakrenuta, uska, zimi ljudi tu ni ne mogu doći do svog, onda Mrežnički Novaki gdje ljudi još po blatu hodaju, a to bi trebala biti prometnica, pa Mihalić Selo, ljudi bez puta i prilaza, a obiteljske kuće su tamo. Taj infrastrukturni problem je jako izražen.
RM: Dakle, grad na papiru, ali kad se uđe dublje, nedostaje ono što daje odrednice grada?
DZ: Upravo tako. Bila sam zgrožena situacijom. Stanje je stvarno loše, osnovne infrastrukturne stvari koje bi jedan grad trebao imati, nema ih.
RM: Sad bi vam ovi na vlasti rekli da to nije istina. Da se strašno puno radi, evo i prije četiri godine slušala sam kako se čudo napravilo, ali je sve pod zemljom, pa se ne vidi. Sad to opet slušam. Niste uopće političarka, pa što biste rekli na takav odgovor?
DZ: Da, ja uopće nisam tipična političarka pa ne mogu tako ni odgovarati. Kažem vam da sam obišla teren, bila u 14 temeljnih ogranaka, razgovarala s ljudima, na terenu, ne u mašti. Svi su mi oni sve rekli, sve je to na papiru, sve do jednog. Evo, pa moj ogranak Trešnjevka ima isto problem s kanalizacijom, uočila sam to. A i svi ti ljudi na terenu su mi sami rekli svoje probleme, nisam ih izmislila.
Smeta neuređenost grada, a odnos gradske uprave prema ljudima je nikakav
RM: Na što se najviše bune ljudi?
DZ: Na neuređenost grada. Na nikakav odnos gradske uprave prema njima kad dođu u Grad i traže pomoć, bilo za neke projekte koji su važni za gospodarstvo u gradu, bilo obične probleme ljudi. To treba preokrenuti – izaći gospodarstvenicima u susret i pružiti im mogućnost da čim prije i brže realiziraju neki projekt jer to otvara nova radna mjesta.
RM: A sad ću ja opet malo o onome što kaže vlast: Duga Resa jako ulaže u razvoj gospodarstva, pa eto, bit će poduzetnički inkubator, pa su stvoreni preduvjeti za otvaranje 70 novih radnih mjesta, pa superbrzi internet, sve već znam napamet. Što kažete na to?
Tko dođe u grad je u čudu kad vidi ovaj nered. Prije elektropunionice treba srediti grad
DZ: Gledajte, ja poštujem tuđe mišljenje i što netko kaže. No, realnost mi kaže sasvim drugo. Sve to što se spominje, pa i punionica električnih automobila, dakako da nam treba, ali tek kad se riješe osnovni problemi koji vladaju u gradu. Svatko tko dođe u Dugu Resu je u čudu kad vidi ovaj nered, neuređene ulice, parkove, ljudi nemaju gdje sjesti. Vidi se samo priroda tj. Mrežnica, a sve drugo je samo kozmetičko mazanje očiju. Treba puno više poraditi na uređenosti grada, a onda tek dodatni sadržaji su dobrodošli. Ali,kad grad bude sređen. Da imamo park, u kojem ljudi mogu sjesti, prošetati, da to na nešto liči. Pa vidite i sami, prolazite gradom pa se možete potrknut, jer ne znaš više koliko je tog kamenja ili kako izgledaju ceste. Sjećam se kad sam bila mala, ceste su se u Dugoj Resi redovito prale. Toga sad nisam doživjela zadnjih 20 godina. Ne sjećam se da je cesta bila dobro oprana i pometena. A imamo dovoljno zaposlenika u poduzećima, mislim da bi se to dalo napraviti, a grad bi odmah izgledao drugačije. Jer, ako ja šećem kroz Vilu pa vidim tonu lišća po cesti koje se prije znalo čistiti i micati s ceste, danas po njemu šetamo. Nije to baš odlika uređenog grada u smislu da mu baš sad treba punionica električnih automobila. Treba da, ali kad se sredi osnovno. Usput, dajte mi recite koliko auta na struju ima u Dugoj Resi?
Javnost je trebala imati uvid oko uređenja Trga sv. Jurja
RM: Kaže g. Boljar da uređuje sad Trg sv. Jurja i da preuzima na sebe svu odgovornost za to.
DZ: Samo neka uređuje. Sve što on napravi, bit će manje posla za nas. No, istaknula bih jedan problem. Stalno se priča kako su dva pisma stanara presudila tom drveću, no ja bih htjela vidjeti i tu analizu Šumarskog instituta. Je li sve bilo baš u lošem stanju? Nisam stručnjak za drveće, ali znate, došla sam sad jedan dan na poštu, trnci su me prošli. Nije bilo tog drveća na koje smo mi Dugoreščani navikli, s kojim smo rasli. Naravno da se treba uređivati, raditi i saditi, ali nekako mislim da je javnost o tome morala znati više, je li trebalo sve porušiti, a i kako će to izgledati. Ne znam zašto projekt tog trga ne bi mogao biti javan, da svi vide kako će to izgledati. To bi trebala biti normalna stvar, on postoji, nažalost ga nismo vidjeli.
Ima puno pametnijih stvari za napraviti od amfiteatra. Za početak dvorana
RM: Evo, dobit ćemo amfiteatar. Divan betonski prostor uz rijeku Mrežnicu.
DZ: Amfiteatar? Bilo je puno pametnijih stvari u Dugoj Resi za napraviti od amfiteatra. Ne znam baš svrhu ni smisao jer mi nemamo neka bogata kulturno umjetnička događanja. Bar ih ja nisam uočila. Ne znam doista koji će biti smisao i povod tog amfiteatra. Ima puno, puno važnijih stvari za napraviti od toga.
RM: A to su?
DZ: Sportska dvorana koja je trebala biti do tog amfiteatra. To je puno primarniji posao. I ta dvorana, i igrališta, i infrastruktura, kanalizacija. Naravno da treba imati mjesto i za kulturna događanja, ali ne znam koje smo događaje imali osim Dana Duga Rese koji su se sveli na pjevušenje nimalo ugodno uhu, a ni primjereno. Taj amfiteatar je kao i ovi drugi sadržaji – da, ali kad se riješi temeljno i infrastrukturno što se tiče samog života građana.
RM: Nego, jeste se probali prikopčati na superbrzi internet?
DZ: Tog u našem gradu sigurno nema. Pokušala sam pored gradske uprave uključiti wi-fi. Naravno da nije radio.
Kao gradonačelnica, najprije bih posložila rad gradske uprave i poduzeća
RM: 21. svibnja Dugorešani će moći birati. Što biste im sad, kao kandidatkinja rekli? Kakva gradonačelnica biste bili? Što biste im donijeli i prvo naprvili? Iskreno.
DZ: Najprije bih posložila rad gradske uprave i poduzeća. Disciplinom i timskim radom odredili bi se prioriteti, kako taj grad mora izgledati. Da treba biti čist, uredan, uređen, da bi mogao biti zanimljiv građanima, a onda i nekom drugom. To je prvo. Jednim međuljudskim odnosom, poštivanjem ugovornih obveza svakog u gradskoj upravi i poduzećima možemo učiniti, i naravno podsjećanjem njih. Grad urediti, počistiti, a onda i gradsku upravu dovesti u stanje da služi građanima.
RM: Ta gradska uprava je pravo čudo. Evo, peti u državi po bruto plaćama zaposlenika. Oni u Dugoj Resi dođu nešto kao Vatikan u Rimu. Država u državi. Posebna kasta. Da ne pričamo o tome kako se tu može zaposliti. Nećakinje, nećaci, kćeri, stranačka zapošljavanja…
DZ: Oni moraju služiti građanima. Biti otvoreni za te građane. Kad dođu tamo s problemom, nema tada da će to biti "dođite sutra" ili "danas ne radimo" ili što ja znam. Treba biti otvoren za tog čovjeka, za poduzetnike. Mi bi tu trebali biti za njih, a ne da se to razvlači danima, mjesecima, godinama. Čim prije riješiti, ubrzati tu birokraciju.
Protiv sam uhljebljivanja, želimo li napraviti dobar grad, to nije put
RM: Postanete li gradonačelnica, trebaju li vas se zaposlenici gradske uprave bojati?
DZ: Ne. Samo pogledati što im piše u ugovoru o radu. Postanem li gradonačelnica, najprije ćemo to vidjeti. Tko zna, možda se i ja iznenadim što piše u tim ugovorima. Znam i poduzeća i zaposlenike, ali ne znam što piše u ugovorima. Vjerujem da se time može puno riješiti.
RM: Stječe se dojam da je u D.Resi puno posla, treba čistiti. Uprava i poduzeća postala su mjesto stranačkih, rodbinskih, prijateljskih, kumskih uhljebljivanja. Što kažete na to?
DZ: Protiv toga sam, protiv bilo kakvog uhljebljivanja. Želimo li učiniti dobar grad, ljepšim i boljim, ljudi najprije trebaju raditi. To bi svima trebao biti cilj. U Čistoći bi po meni više trebalo radnika koji će raditi, nego menadžera, direktora, pravnika. koji sjede i analiziraju. Bitnije je imati dobre i prave radnike.
RM: Često se vidi rukovoditelje iz firmi, ali i zaposlenike gradske uprave tijekom radnog vremena po kafićima. Malo pobjegnu pa npr. iz Centra odu u Arku da su manje vidljivi, ali tu su.
DZ: Protiv toga sam. Svatko ima pauzu od pola sata i nek ih iskoristi kako zna. Sve ostalo je rad i diciplina, te odgovornost prema građanima.
Ljudima koji otvaraju radna mjesta treba izaći u susret
RM: Svi se u kampanji vole pozivati na gospodarstvenike. Imamo primjere malih gradića veličine D.Rese koji su promjenama porezne politike i odnosa prema gospodarstvu, uspjeli stvoriti mjesta ugodnog življenja, u koja se rado ulaže i gdje se radi. Imate li konkretan plan po ovom pitanju?
DZ: Obrtnici, poduzetnici, gospodarstvenici stvaraju radna mjesta. Treba im biti na usluzi, sva vrata pa i ona gradonačelnice, trebaju im biti otvorena. Ako nemamo radnih mjesta, nemamo ni punjenja proračuna. Jedni drugima moramo izaći u susret i da Duga Resa počne ličiti na grad. Zagorje npr. više ulažu u OPG-ove, a i mi imamo puno neobradivih površina. Ljude treba potaknuti, da zaposle sebe ili još koga. Da ne govorim o malom poduzetništvu. Sve su ideje dobrodošle, cilj će nam biti jasan – čim više radnih mjesta.
Plaće u gradskoj upravi su previsoke
RM: U gradskoj upravi su plaće od 10- 13 tisuća, i to pročelničke, dogradonačelničke. Je li to previše?
DZ: Da. U odnosu na ono što se privređuje, da. Ovo su previsoke plaće.
RM: Kako biste riješili uhljebe po gradskim tvrtkama? Kako ih natjerati da više rade?
DZ: Opet se vraćamo na disciplinu. Gledajte sad taj slučaj komunalnog redara koji je jedan. Vidimo da je grad pun psećeg izmeta, to bi sve ta osoba trebala odraditi. Vjerujem da je to teško, ali ta osoba bi trebala biti više na ulici, manje u uredu ili kafiću. Više šetati gradom pa bi više i vidjela. Ako ja vidim, zašto ne bi i ona? No, isto tako bi i svi trebali imati tu kulturu da pokupe za svojim ljubimcem, kad on obavi nuždu. Ali, još bih nešto istaknula. Mi imamo i jednog zaposlenika u Turističkoj zajednici. To mi je tragičan primjer zapošljavanja. Tu, gdje grad ima velike potencijale, radi jedna osoba, ali dosad nisam vidjela neke projekte osim Sunčevog sustava gdje je pola planeta otkinuto, a i stavljen je u blato, pa ga se ne može ni percipirati kao nešto što bi trebala biti turistička atrakcija. Ta zajednica bi morala biti efektivnija, imati više prijava prema EU fondovima, poticati turističke i ugostiteljske sadržaje, razvijati taj turizam, treba izraditi dugoreški suvenir. Tamo bi trebala biti osoba koja će sve konce držati u rukama i raditi puno više na promociji grada.
RM: Cijenite li nekog iz gradske vlasti i sustava?
DZ: Nisam osoba koja će reći da nekog ne cijeni. Ne volim vrijeđati nikog. Ali, evo nisam dovoljno upoznata s rezultatima rada, no ono što vidim na terenu, nije zadovoljavajuće, a to je odraz ljudi koji rade.
RM: Dobiju li Dugorešani ženu na čelu grada bit će zanimljivo. Kako ćete vi s ovim gospođama iz gradske uprave? Nije tajna da dvije žene već godinama "vladaju" iz sjene gradom, donose i pišu prijedloge, odluke?
DZ: To ću vam reći kad probam. Dosad sam radila u kolektivu samo sa ženama, pa sam istrenirana. (smijeh). Svakog treba saslušati i imati cilj razvoj grada. Ne mogu vam sad to reći točno. Probat ćemo, vidjet ćemo. Uhvatiti se u koštac. Tražiti zajednički jezik.
Dvoje volontera dogradonačelnika
RM: Zamjenica vam je Melita Trgovčić.Dobro surađujete?
DZ: Jako dobro, odlično. Ona je sposobna žena, vide se rezultati rada. Ona radi puno, puno radi na disciplini, na timskom radu također.
RM: Dosad smo imali gradonačelnika i dvojicu zamjenika na punoj plaći, zaposlene. Kakav će status imati vaši zamjenici?
DZ: Nisam osoba koja daje lažna obećanja. Sadašnji plan su nam dva dogradonačelnička volonterska mjesta.
RM: Što mislite o g. Boljaru?
DZ: Neka o njemu govore njegova djela.
RM: Već 16 godina gradom vlada HSS. Godinama je i vaša stranka podržavala njih, uostalom o tome sam pričala i s vašim zamjenikom g. Grčićem. Hoćete li imati taj teret iako osobno niste za njega krivi?
DZ: Ja sam potpuno nova u političkom životu Duge Rese. Imam svoj stav, a moram poštivati i stav stranke. Ali, došlo je vrijeme za promjene u ovom gradu. HDZ je sudjelovao u vlasti. No, ja bih krenula od današnjeg dana, od ovih dana kad sam se primila tog posla. Da ljudi počnu procjenjivati što i kako mi radimo. Naravno da se prošlost ne može izbrisati, to je nemoguće. Ako ljudi žele promijeniti nešto u gradu, sad imaju opciju. Ako ne žele, i to je njihov izbor.
RM: Prepoznaju li vas građani?
DZ: Da. Ma znate, ja od rođenja živim ovdje. Naravno da me svi ne poznaju iz okolice, u gradu da. Prilaze, daju podršku, čak i oni koji nisu u HDZ-u ili nisu njihovi birači, prilaze mi i kažu da će konačno jedna žena biti na čelu grada. Jer više vjeruju ženama. Žene su predanije poslu, odanije, manje idu po birtijama, manje šeću bez vizije, više rade, manje lažu, imaju britkiji jezik. Naravno, govorim o ženama koje dosad tako rade i tako inače rade. Ne govorim općenito o svim ženama.
RM: Volite stvari držati pod kontrolom. Je li to dobro uvijek? Je li vam to teret?
DZ: Problem je u takvim slučajevima kod obitelji koja možda ne bi htjela uvijek "skakati" kako ja želim ili isplaniram. Evo, moje dijete je potpuno drugačije od mene. Onako, opušten, vedriji.
RM: Da, da to sam čula, da ste ozbiljni.
DZ: A što bih trebala biti u ovoj situaciji? Neozbiljna? Može li netko biti neozbiljan nakon svega što vidi i obišao je grad pa vidi kakvo je stanje?
RM: Na što ste mislili točno?
DZ: Na ove silne radove. Ako je netko obišao kompletnu Dugu Resu i vidio sve probleme, pitam je li nam sad baš amfiteatar potreban? I hoće li postati okupljalište i koga? Valjda će služiti u svrhu promocije grada i u kulturno umjetničke programe koje će grad jednog dana ponuditi.
Obitelj me podržava, bez njih ne bih ni krenula u to
RM: Majka ste jednog sina. Kažete da je on opušteniji od vas.
DZ: Da, da, je.
RM: Ta naša djeca inače u Dugoj Resi nemaju baš previše izbora. Često viđamo tinejdžere kako lutaju s bocama alkohola, izgubljeni. Bojite li se kao majka takvih stvari?
DZ: Hvata me panika od općenite situacije u društvu koja nije dobra. Djeca kreću linijom manjeg otpora, odaju se alkoholu, ne dao Bog drogi, pušenju. Ja sam kao majka puno radila na odgoju i obrazovanju svog djeteta, dala sam se potpuno u tu ulogu. Sada je on 17-godišnjak i mislim da pravilnim usmjeravanjem, ali ne presingom u stilu "Nemoj to" jer se razvije revolt i bunt, dakle da sam postigla i dovela dijete na pravi put. Inače, djeci treba dati sadržaje, od igrališta nadalje. Evo, trebalo bi biti i igrališta za djecu s invaliditetom jer je to ranjiva skupina, treba im pružiti priliku, i njima i roditeljima. Imam tu socijalnu osjetljivost prema tim skupinama kao defektolog. Nama uopće treba više takvih prostora gdje će djeca boraviti na otvorenom, igrališta, gdje će majke boraviti sa svojom djecom, upućivati ih na sport jer inače djeca lako odu u drugom smjeru. A želimo kvalitetne građane u društvu.
Ne živim u oblacima niti bih obećavala nerealno
RM: Što vam obitelj kaže na kandidaturu?
DZ: Daju mi podršku. Ne bih bez toga ni išla u to. To zahtijeva odricanje, prvenstveno supruga, sin je već velik, ide na boks, druži se. Traži moj savjet, ali suprug je više toga preuzeo.
RM: Kako izgleda vaš radni dan?
DZ: Prirodno se budim u 5 ujutro, i vikendom. Pripremim ručak za taj dan ili ga bar započnem, a u 6 krećem prema Generalskom Stolu. Ove dane u kampanji me vide doma tek navečer. Nije mi teško, toga sam se primila, to želim, želim napraviti dobro našem gradu. Nisam čak ni umorna, a mislila sam da ću biti.
RM: Rekli su mi da ste prije strašno puno radili s djecom kojoj je trebala pomoć u učenju? Da ste se voljeli baviti njima i ulagati u njih?
DZ: Da, to je ta socijalna osjetljivost koju imam. Roditelji su mi dugo bili zahvalni kad bi djeca kasnije otišla prema dugoreškim školama. Puno sam radila s djecom koja su imala problema s čitanjem i pisanjem i imali smo lijepe rezultate. To je moje područje, tu sam se našla. Rado sam upućivala i roditelje dalje, davala savjete, kako pomoći i olakšati djeci. To mi je struka, a i danas to volim raditi.
Vrijeme je da otvorimo oči i vidimo realnost Duge Rese
RM: A s kojim porukama idete pred Dugorešane kako bi glasovali za Vas?
DZ: Vjerujem da moji dosadašnji rezultati pokazuju da znam rukovoditi, da imam menadžerske sposobnosti, da znam rukovoditi ustanovom, pa tako i gradom. Vjerujem da bih bila dobra gradonačelnica. Ne bih živjela u oblacima i obećavala ono što je nerealno jer nisam takva. Ono što mislim da je moguće realizirati bih i izrekla, a ne pričati o projektima koji su nadogradnja nečemu jer nama treba riješiti temeljna pitanja. A onda, nakon 16 godina nečijeg mandata bi stvarno trebalo doći do nadogradnje, ali ja sam vidjela da to tako nije.
RM: U prijevodu, treba uzeti metlu i počistiti, pa duboko zaorati?
DZ: Upravo tako. Treba uzeti metlu i pomesti puno stvari, uvesti red, rad i radnu disciplinu i pokušati odrediti realne prioritete u razvoju grada.Imam iskrenu želju za promjenom u gradu. Svi koji žive u Dugoj Resi vide da to sad nije kako bi trebalo biti. Ako smo u 16 godina dosad došli do ovih, nazvala bih ih, virtualnih rezultata, bežičnog interneta i amfiteatra i sl, mislim da je došlo vrijeme da se uhvatimo ukoštac s realnim problemima koji muče građane, da ne živimo u mašti i projektima koji nisu realizirani, a tvrdi se da jesu. Nakon puno godina, došlo je vrijeme da se otvore oči, otvore karte i vidi realnost ovog grada.