Čak su i slovenske novinarske ekipe stalno obilazile ovo područje, otkriva za Radio Mrežnicu predsjednik Mjesnog odbora Radatovići, Ilija Strahinić.
Lokalno stanovništvo s arbitražom ne vidi velike promjene, iako dodaju, nadali su se da će se napokon znati što je hrvatsko, a što slovensko. No, izgleda da je ostalo – neriješeno.
– Sve je ostalo baš onako kako je i bilo do sada, neriješeno. Očekivali smo da će se povući neka crta i da ćemo točno znati što je čije. Ljudi tri-četiri puta dnevno prelaze granicu kako bi došli do svoje kuće, ali mislim da to neće biti problem, pogotovo kada uđemo u Schengen, kaže Strahinić.
Najbolju sliku s terena na Žumberku opisuje selo Brezovica. Ono je pola pripalo Sloveniji, a pola Hrvatskoj. Ipak, sve usluge u njemu obavljaju Slovenci, a brinu i o infrastrukturi.
– Brezovicu zovem Berlin. Baš je podijeljena na istočni i zapadni dio kao i Berlin nakon Drugog svjetskog rata, samo što smo u ovom slučaju mi zapad. Vodu naplaćuju Slovenci, otpad odvoze Slovenci, košnju bankina obavljaju također Slovenci, a i čiste ceste Slovenci. Naša ralica čak ne ide do križanja, najniže točke, iako je to hrvatska županijska cesta koja siječe granicu više puta, kaže Strahinić.
U tom selu dio ceste koji je pod upravom Slovenije je asfaltiran, ali preostalih 350 m koje je pod upravom Hrvatske nije, što ponovno dokazuje nebrigu i nemar hrvatskih vlasti prema Žumberku.
– Zadnjih tri godine pokušavamo s Gradom Ozljem riješiti jedan problem. Riječ je o cestici dužine 350 metara koja je u Hrvatskoj, Slovenci su svoj dio asfaltirali i čak su spremni sufinancirati sanaciju vodovoda jer su po toj cesti kopali i zakopali ga. Oni su spremni dati polovinu sredstava, ali suradnja s Gradom Ozljem se jako odužila. Lokalno stanovništvo je prikupilo svojih 30% sredstava za sufinanciranje cestice koja vrijedi 30 tisuća kuna. Nikako da se to dovrši. To je samo dokaz da naše vlasti nemaju brige za ovo područje, poručuje Strahinić.
Navodi i još jedan problem na Žumberku, a to je eksploatacija šumskog bogatstva od čega nemaju ništa.
-Godišnje se siječe između 3 i 5 tisuća kubika drveta i od toga se plaća šumski doprinos koji pripada lokalnoj zajednici. To ne pripada Gradu Ozlju, nego pripada nama koji tu živimo. No, nama ostaju samo panjevi, golosjeci, erozije i uništene ceste. To je sve što nam ostaje, poručuje Strahinić.
Da u puno briga ima i nešto lijepo, dokaz su i odnosi sa Slovencima, i to odlični. – Mi smo s tim ljudima odrasli i muče nas iste brige. Želimo da i njima, kao i nama bude dobro. Ne želimo sukobe i na grub način rješavati ove probleme kao što je to slučaj s ribarima u Piranskom zaljevu, odnosno Savudrijskoj vali, ističe Strahinić.
Gradonačelnica Ozlja Gordana Lipšinić naglašava kako problem arbitraže u kojem se našao i Žumberak odnosno područje koje je administrativno pod upravom grada Ozlja, ne može rješavati lokalna samouprava.
– Mi smo svu dokumentaciju što je od nas tražilo Ministarstvo uprave i predali, čak i više od toga. Onako kako je bilo do sada, tako ćemo i dalje nastaviti suradnju s Ministarstvom dok se pregovori između Slovenije i Hrvatske, bilateralnim putem ne riješe. Do tada mogu samo pretpostavljati što će biti, kao i svaki građanin. Nemojmo si tepati da mi sa lokalnog nivoa nešto jako možemo, to je smiješno, poručila je.
Dobra stvar u cijeloj priči o životu u dvije zemlje je što svi imaju maksimalnu dozu razumijevanja, od policije do liječnika. Kada je zima i padne snijeg, Slovenci dozvole preko svojih cesta da nam dođe hitna pomoć, inače ne znam kako bi ovdje život funkcionirao, kaže Strahinić.
S njom se Ilija Strahinić u potpunosti slaže, no dodaje primjer rješavanja problema u selu Goleši.
– Tamo je na kraju izgrađen asfaltni put kojeg nije bilo, iz sela Pilatovci u Goleše, zahvaljujući inzistiranju da dođu predstavnici komisije za granice. Lokalna vlast može predlagati, pomagati državi, kao u ovom slučaju, na primjer, sugerirati gdje cesta postoji ili gdje je nema, te u čemu su problemi.