Marijana ima 30 godina, majka je dvoje djece i puno desetljeće osjetila je na vlastitoj koži što to znači kad te muž zlostavlja, ali i kad si meta zlostavljanja ostalih članova njegove obitelji. Nakon vremena patnje i suza, uspjela se istrgnuti iz mračnih ralja nasilja i spas pronaći u Karlovcu.
Muž, svekrva, svi su upravljali mojim životom
-Živjela sam doslovno kako mi oni kažu. To je nešto najgroznije na svijetu kada ti netko oduzme tvoje pravo da živiš slobodno. Svaku sitnicu ti gleda i naređuje "napravi ovako", "napravi onako". Upravljali su i sa mnom i s mojom djecom, a stariju kćer je svekrva poticala da tuče mlađu. Stalno su me vrijeđali i ponižavali. Za njih sam uvijek bila ja ta koja nešto fantazira i umišlja, priča nam svoju priču Marijana.
Muž lovac i pun oružja, svekrva podstrekačica na nasilje
Njezin suprug bio je lovac, tankih živaca i pun oružja kojim je prijetio. Toga se Marijana najviše bojala. Već ga je ranije prijavljivala policiji, ali bi povukla tužbu jer se bojala da joj Centar za socijalnu skrb ne oduzme djecu.
Upravo su djeca ono što ju najviše boli. Žali što su njezine kćeri morale prolaziti kroz nasilje zajedno s njom, slušati svađe i podnositi ponižavanja. U svemu je najviše prednjačila njihova baka, odnosno Marijanina svekrva.
S nasiljem u obitelji suočava se mnogo žena, a čak je teško i govoriti o točnim podacima jer najveći broj njih šuti i ne prijavljuje nasilnika. Sve zbog straha, neznanja i društvene izoliranosti. Fizičko nasilje ne ide samo, ono što još više boli je psihičko nasilje, a ono što dodatno onemogući rješavanje problema je ekonomska ovisnost žrtve o nasilniku.
Kad se odlučila prijaviti muža nasilnika, susrela se s klasičnom hrvatskom birokracijom.
Po prijavi, susret s hrvatskom birokracijom
– Kada sam ga prijavila, sa mnom su razgovarala tri policajca. Jedan od njih je bio detektiv kojemu sam ispričala kako živim i što se sve dogodilo. Pitala sam ga što da radim dalje? On mi je odgovorio da, ukoliko se dogodi da netko od članova te obitelji kaže nešto i protiv mene, npr. da sam opsovala i optuže me, svi idemo u zatvor. Pitala sam ga na to što će biti s mojom djecom, uplašila se i povukla sve. Koliko sam čula, moja djeca bi završila u Domu za nezbrinutu djecu. Meni je to strašno. Poslije, kada sam pričala s Centrom za socijalnu skrb, oni su se naljutili što muža nisam prijavila. I njih sam pitala kao i policiju, što bi se dogodilo s djecom, na što su mi rekli: "Mi bismo se pobrinuli za njih", kaže Marijana i pita se je li se svih ovih godina borila za svoju djecu da bi joj ih tada netko oduzeo.
Upornošću uspjela doći u Sigurnu kuću
No, posljednji puta kada je došlo do fizičkog nasilja, a bilo je to početkom godine, odlučila je otići zauvijek i osigurati bolji život za sebe i svoju djecu. Nije to baš išlo glatko jer je Marijana pokušavala 3 dana dobiti Centar za socijalnu skrb. Upornošću je uspjela i napokon je zajedno s djecom dobila smještaj u Sigurnoj kući. Njenom suprugu je tada oduzeto oružje.
Sada je ova žena puno mirnija i sretnija osoba. Njezina djeca idu u školu, ona radi na sebi i traži posao. Suprug ne ispunjava obveze prema djeci, ali uz pomoć ženske grupe Korak pokušava ostvariti alimentaciju za svoje djevojčice.
Žene, uvijek postoji izlaz, nasilje se ne mora trpjeti
Ima i poruku za sve žene koje trpe nasilje:
– Žene, bez obzira koliko mislile da su vam sva vrata zatvorena kome god se obratite, ipak ima ljudi kojima je stalo. Ja sam svašta prošla, mnoga vrata su mi se zatvorila pred nosom, još kada su mi djeca bila jako mala. Ali, uvijek postoji izlaz i nitko ne treba trpiti nasilje. Pogotovo one žene koje imaju djecu, poručuje Marijana.