Ala ludila…

Šteta što u usmjerenom obrazovanju ne postoji smjer “Sabiratelj gluposti i nebuloza”. Svi svršeni đaci odmah bi dobili posao i sortirali tu vrstu otpada na valjan i propisan način, da što manje šteti okolišu i ne utječe na mentalno zdravlje nacije.

Najprije, pokušaj biranja novog Galića na HRT-u. Sastalo se tijelo, poslužili im kavu i sokove – kao da su znali da im ne smiju dati likera i rakije, jer ima ih malo naglih i slabih kočnica kad popiju pa bolje ne izazivati vraga… Ali ljuto se prevariše domaćini, kojima su ti građani trebali izabrati novoga šefa, vrhovnog domaćina. Trijezni, ali prirodno živčani, sukobiše se dvoje vijećnika. Verbalno, gestikulacijski, a bogme i fizički. Jadranka, izaslanica udruge “Potrošač”, štiklom je nasrnula na ginekologa Danka! Nakon što mu je rasklimala zub, njemu je puk´o pizdin živac pa se obranio s dva šamara. Onako, obrambeno edukativno, učinkovito. Eto, sad je ginekolog dobro upoznao žensku vanjštinu, budući mu posao nalaže da dobro poznaje žensku nutrinu, i to u najosjetljivijem dijelu… I sad Mirko mora vaditi već spakirane i složene pidžame iz kofera, a sendvič će dobiti mačka. Kako stvari stoje, još će se Mirko Gal-ić načekati do druženja s “galskim pijetlovima” i još mu neko vrijeme Mona Liza neće gledati u oči izbliza.

Dreka oko neodobravanja stjecanja statusa slobodne, samostalne, od socijalnog & zdravstvenog nameta oslobođene umjetnice Alke Vuice, teško je probavljiva glupost, čak i s puno majoneze, ajvara, čilija, kečapa… svega. Kakva nepravda, kakav teror!? Ako mi itko može napamet izrecitirati bilo koju Alkinu pjesmu, častim ga sa žgancima i zeljem kod moje mame! Ipak, malo me zabrinulo to što je Alka na čistoj beogradskoj ijekavici zaprijetila povlačenjem svih svojih pjesama iz “play lista” svih medija. Najebali ste, braćo glazbeni urednici. Tko zna, možda ćemo na svadbama, poskrivećki, onako u ilegali, svirati i pjevati “Laži, laži me” i “Nek ti jutro miriše na mene”. K´o nekad “Juru i Bobana” i “Vilu Velebita”.

Istovremeno, voditeljska i pjevačka diva Vlatka Pokos prijeti emigriranjem u Italiju!? U tom slučaju, vjerujem, bile bi postavljene barikade na granicama, a posebne snage nadzirale bi zračne luke, samo da se ta prijetnja ne ostvari… Vjerujem čak da bi došlo do prosvjeda širih razmjera s jasnim porukama i parolama: “Voditeljica, a ne sponzoruša” i “Dikane, ne napuštaj nas – tvoji Josipdolci”! Možda se države ipak dogovore pa u Osimske sporazume ubace aneks o razmjeni zarobljenika: Vlatki i Dikanu azil u Italiji, a priučenoj voditeljici i pralji novca, Nini Morić, izručenje u matičnu zemlju i emisija “Perilica dulje pere uz Calgon”…

I dok kojekakve dike pošto-poto žele van iz “Lijepe naše”, drugi se ne daju doma do zadnjeg paragrafa o izručenju. Hrvoje je pao u nekoj “grkljanskoj” selendri, Ante je krstario Tenerifima, a sad “Zagi” šeće stazama Franje Josipa i ne misli tako skoro pred naš sud. Takva gesta jako je razbjesnila prave Zagorce. Veliju oni: Kak´ se on more Zagorcem zvati!? Da je on pravi Zagorec, sigurno ne bi od Suda bežal! S´aki pravi Zagorec bi vu 6 vur zjutra ranega pred vratima Suda suca čekal! A ne bi bežal od Suda. Tak nekaj jako vređa nas autohtone stanovnike Hrvatskega Zagorja… Il si Zagorec, kaj mu je sudnica jednako mila kakti klet, ili nisi pa bežiš kak´ proklet, vrag mu mater jabi… A tak smo lepo popevali: “Još ni jedan Zagorec nije prodal sina, već mu ga je otela njegova družina”!

Ni Luka od mlijeka ne da se doma iz Švicarske. Živcira ga galama oko prodaje “Dukata”. Kao da je on nešto novo zgriješio… Pa, sve kućno srebro već je u tuđinskim rukama, pa više se i ne zna kako pjevati hit: “Evo banke, cigane moj” ili “Evo sanirane Banke, tuđine moj”!? Luka i igara. Popušili smo mi malo više tih cigara…

I za kraj, jedna uvozna glupost. Svježa raspuštenica, uboga milijunašica Irina Abramovič, požalila se kako joj je muž išao na živce stalno viseći na utakmicama, a usput je i u krevetu slabo žonglirao s njom, pa je minuli bračni život proglasila sveopćom dosadom i niš´ koristi vremenom… Žali Bože milijardi… E, sad bi ona kupila sebi jedan klub pa da zabije koji gol mužu bivšem i njegovom Chelseau. Bacila je oko na Arsenal… Baš su slatki Henry i društvo… Evo, baš slaže spisak obavezne kupovine za idući tjedan: Voće, povrće, teleće šnicle, kozmetika, Arsenal, pasta za cipele, malo kavijara… Ne znam zašto sam se odmah sjetio onog izmišljenog dijaloga između Muje, netalentiranog nogometaša, i Fate, vrlo talentirane menadžerice. Podsjetimo:
Zamjerio Mujo Fati što ga suigrači zajebavaju kako mu se Fata “troši” k´o štuka i da nema u ćaršiji ´ko je nije… Pa Fata zbori ´vako:
– Sjećaš se ti, Mujo, kako te trener nikako nije stavljao u momčad? Rek´o je da si netalentovan i da imaš dvije lijeve noge!
– Sjećam se, jašta se sjećam…
– E, onda sam ja o´šla malo u njega i…
– I ja zaigr´o u prvoj momčadi – ozareno će Mujo.
– A kad si igr´o, nitko ti lopte nije dava´, zujio si po terenu k´o muva bez glave…
– Jes, vala, tako je bilo…
– I onda ja o´šla malo do svlačion´ce poslije jedne utakmice i…
– I svi samenom odigravali duple pasove, vazda mi lopte nabacivali!
– Eto… Al´ ti cijeli stadion stalno zviždio i vikali treneru da te baci van. Jel´ tako?
– Jest, bilo mi to teško slušat´…
– I meni je bilo teško slušat, al´ mi nije bilo teško mjesec dana obilazit sve jarane s tribina, za tebe Mujo. I šta se des´lo u prošloj utakmici?
– Pa, kad sam ja istrč´o na teren, svi na tribinama ustali i pljeskali k´o ludi…
– I ništa me, Mujo, jadnu više ne pitaj…