Radio Mrežnica

All that jazz

Kako ignorirati kvalitetno, a konzumirati ono provikano i nametnuto kroz tzv. mainstream medije, a da ne trepneš okom?
Lako. Jako lako. Univerzalni izgovor je – to čine svi. Dobro, ako ne svi, onda velika većina onih koje poznajemo.
O čemu se radi?

Duga Resa je zadnjih godina, pa i cijelo desetljeće i pol, jednostavno „bombardirana“ kvalitetnim predstavama, koncertima, stand up nastupima, izložbama… Što amaterskih zanesenjaka, što profesionalnih ansambala, koji potegnu u grad na Mrežnici puni vjere u sebe, ali i u publiku koju očekuju u bar pristojnom broju.
Kad tamo – uglavnom prazno, u najboljem slučaju poluprazno gledalište…

Tako su nekolicini (s pokojnim Branetom i sa mnom ukupno 8!?) štovatelja šansone pjevali poznati zagrebački i riječki šansonjeri. Čitave simfonije i orkestri nasukavale su se na oštre hridi praznoga kina, a nisu bolje prolazili ni svjetski filmski blockbusteri, koji na svjetskim kino blagajnama zbrajaju milijune, ali ne i kod nas.

Ne jednom morao sam zivkati poznanike i prijatelje da im „poklonim„ ulaznice za predstave ili koncerte, jer se na poziv u eteru ne javi nitko, ili tek jedna slušateljica, koja bi se javila i da besplatno dijelim ulaznicu za sat i pol čupanja noktiju ili sličnu torturu. Ne pada mi na pamet suditi o bilo čijem ukusu i odluci da nešto gleda ili ne. Samo me zaboli kad sva silna kvaliteta, koja nam dolazi na noge, bude ignorirana.

Izravan povod za ovu kuknjavu je Kunstbunkerov festival, koji se po 15. put održao u Dugoj Resi. Nitko nije ni očekivao pun Amfiteatar, pogotovo nakon pregršt zabave na Grinfestu i folkloraša, koji su imali finu posjetu, ali da vrhunske jazz virtuoze u ugodnu ljetnu večer dođe pogledati, a što je važnije i poslušati, tek šačica zainteresiranih, ipak je malo tužno. Ni sam se ne razumijem u tu svirku baš, ali, brate mili, kad su mi već tu pod nosom, valjalo bi odvojiti vremena ili na par sati sve one trešarije koje svakodnevno nude televizije.

Ono što me fasciniralo je da su svi bendovi, a ne znaš koji je bolji od kojeg, odsvirali koncentrirano i s entuzijazmom, kao da su na pozornici prepunog Madisona u New Yorku, a ne pred par desetaka ljudi u Amfiteatru. A to je odlika vrsnih profesionalaca. Koliko je samo bandova teškom mukom krčilo svoju stazu prema uspjehu, svirajući pred praznim salama ili publikom koja ih nije doživljavala. Uvijek se sjetim Azre. Došli su negdje 1978. u Hrvatski dom, udarali najbolje što znaju, a ekipa ih je vrijeđala, gađala opušcima, Đonija polijevala pivom. On je, tašt kao i 99% njih na estradi, molio da ih puste odsvirati do kraja, što se i dogodilo, ali nije to Karlovcu nikad zaboravio. Za vrijeme one najveće slave početkom 80-tih, nisu ni pomislili prijeći tih 50-tak kilometara i baciti u trans vjerojatno one iste koji su ih zlostavljali onomad. Tek 1987. ukazali su se na mjestu zločina i hladno odradili koncert.

A već spomenuti Kunstbunker festival bio je ipak okidač za dva jazz kralja. Točnije Kralja. Naime, momak iz Karlovca s tim prezimenom na jednom od ranijih festivala zaljubio se u tu glazbu i rekao sebi – e, ovako ću i ja jednog dana svirati, pa završio prestižnu Akademiju u Grazu, a zasvirao je na festivalu s kojeg je sve počelo. Dakle preko “bunkera” do zvijezda!?

Njegovim stopama ide i mladi dugoreški Kralj, Karlo se zove, koji pak u Trstu na tamošnjoj akademiji rastura bubnjeve. Muzika je ta možda neatraktivna i konzervativna, ali može se dobaciti i do konzervatorija. Poslušao sam tonsku probu oba banda koji su nastupali prve večeri i ostao – paf! Kakva virtuoznost baratanja instrumentima, koncentracija i uživanje u muziciranju, čovječe. Kako je bilo desetak minuta do početka programa, a posjetitelja tek za sastaviti dvije momčadi na „dva mala“, odlučio sam okrenuti pilu naopako i preraditi onu defetističku Bajaginu „Laku noć džezeri“ u „Dobra večer džezeri“ pa im bar tom malom gestom pokazati da su dobrodošli!

Našvrljao na koljenima tekst i na kraju svoje književno stendabđijske točke, uz onomatopeju trube i basa, otpjevao promukla i duboka džezerska glasa ovako:

Dobra večer džezeri, dobra večer majstori
U Amfitatru sviraš džez, ti du ridu ti du a
Virtuozi ste za jazz, a ide vam i blues
Prsti lete žicama, k’o u najboljim pričama

Ponosan bi bio Parker Charlie, pa i Jaco Pastorius
Čak bi i Luis Armstrong rekao, baš ste jaki, baš ste strong!
Majstori ste kao da vas je osobno odabrao – Đelo Hadžiselimović
A u stvari nama vas je doveo naš bunkeraš – Mika Vukmanić

Dobra večer džezeri, ajmo samo jako, opletite sad polako
Opletite najbolje što umijete i znate, nek’ se čuje do nebesa
Otjerajmo zadnje natruhe napetosti, frke i stresa
Nek’ se u džezu kupaju Amfiteatar i cijela Duga Resa!

I bi tako…

Portal Radio-Mrežnica unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više na Prihvati Čitaj više