And Oscar goes to…
‘Odvajkada je čovek voleo da se kiti’ – lajt motiv je najuspješnijeg karlovačkog zlatara, koji je završio neke sasvim druge škole, ali, kaže, shvatio je gdje mu je mjesto u gospodarsko-hranidbenom lancu. Od pećinskih bradonja i nedepiliranih ženki, pokloni, pa i nagrade za dobro odrađen posao, normalna su pojava. Homo sapiens je jamačno glavu razbijao čime da zavede curu na koju juriša pola pećine i muškadija iz cijele planine… Pa je uzeo nekoliko mamutovih kljova, oštar kamen i udri, dok nije napravio nisku izbrušenih komadića, koje je stavio na čvrstu alku od lijane. Ponosno se dogegao do cure od koje mu se dlakava leđa nakostruše i s onim smotanim izrazom lica pružio svoj uradak. Za svaki slučaj, imao je i toljagu u drugoj ruci, ako ova počne onako ženski prigovarati i pitati zar nije bilo brontosaurovih zubi, jer baš takve je dobila njezina prijateljica neki dan… Vrijeme darivanja je tu, kao i brojna proglašenja najboljih u sportu, kazalištu, filmu, brzo će i Oskar, ‘Palme’, ‘Medvjedi’… Vole ljudi kad se trud nagradi. Tko kaže suprotno – mučko je lažljivo đubre!
Ja sam jučer dobio nagradu za kratku priču, koja je bila za nokat kraća od glavne… Dakle, kako bi to rekli vinari – ‘visoko srebro’. Od 50 priča, koje su napisali majstori iz nekoliko država, odlično! Nakon gotovo 600 napisanih priča, (O)bloga, i tisuće tekstova za reklame, dobra injekcija i poticaj za još malo više truda i mašte. Osim ove, dobio sam još jednu prije točno 10 godina. Sad sam pisao o jednom stroju (‘Aran’) i pokojnom ocu, a tada sam se zajebavao s partizanima u ‘Devetoj ofenzivi’… Obje nagrade materijalno su beznačajne, ali saznanje da je nekakva neutralna komisija, koja ima priče pod šifrom, podvukla vaš rad, pa ga na kraju i nagradila, daje jak vjetar u leđa. To mi dođe kao nekakvo drugo mišljenje… Osobno sam jako kritičan sam prema sebi, drugi koji hvale pročitano dobro dođu, ali uvijek je bolje znati kako to vidi netko sa strane.
Ustvari, kad bolje razmislim, nisam ja do sada bio tip koji bi bilo kome zapeo za oko pa ga označio crvenim markerom. U školi sam bio prosječna individua, kojoj je sve drugo bilo važnije, od nogometa do Bijelog dugmeta. U JNA nit’ desetar, nit’ mlađi vodnik, tek običan vezist, koji nikome nije na putu, stvarajući svoj paralelni svijet u glavi, koji me držao u normali. Konobareći, varao sam taman toliko da me ne skuže, a oni kojima sam ‘otimao’ cijenili su lijepu riječ i ljubaznost, pa za koji dinar nisu cendrali. Nikad šef sale ili nešto više… Kad je krenulo ovo s radijskim akrobacijama, opet tek šljaker, ranoranioc, samo su me jednom naguzili na nekakvu direktorsku v.d. funkciju. U bendu tamburaš, zabavljač – šefovi orkestra neki učeniji svirači… Da ne nabrajam dalje, uvijek ministrant, nikad đakon…
Zato su mi ovi mali znakovi pažnje (nagrade) dragi. Iako je lijepa riječ najveće postignuće, na žalost, tako je malo vremena za druge, da su ushit i iskreno iskazivanje zadovoljstva nekim i nečim pojava poput niske od tiranosaurovih zuba… Tako, valjda, mora bit’!