Anti-stres Band Aid
Volim subotnja jutra, ljetna. Jutros sam otvorio sezonu guštanja kroz svoj mali ritual buđenja i uključivanja u subotnji dan i sve što on nosi u toplijem dijelu godine. Subota je meni, za razliku od skoro cijelog sela, radni dan, pa je tišina u 5 ujutro nestvarno stvarna.
Umjesto da srčem prvu jutarnju ‘bukaru’ kave (velika turska s mlijekom) u dnevnom boravku, šaltajući po teletekstu da mi ne bi što od političkih gnjusarija promaklo, ili se čudeći ‘hlebincima’ koji u gluhi jutarnji sat zovu one 060 telefone, a vračevi im kao rukom odnose uroke, prokletstva, skidaju zlo i naopako, naravno i kune, usput, odlučih se za polusatni ‘open air’ happening. Pomalo teška koraka, nosim šalicu na terasu i zauzimam mjesto u svom vlatitom ‘Lisinskom’ u prvom redu do ‘pozornice’.
Ovako izgleda koncert zbora i orkestra ‘VRT-a’ (Vukmanićke radio-televizije), iz mog vrta: sitnim glasićima, poput ‘Bečkih dječaka’, vrapci, slavuji i meni nepoznate vrste cvrkuću uvod, ritam daje kukavica iz obližnje Babine Gore. U pravilnom ritmu, iz granja naruga im se svraka, koja zvuči kao Goran Bare prilikom želučanih tegoba… Dok se oko potoka mota lagana izmaglica, nejaka kao pubertetski brkovi, vrana označava promjenu ritma i melodije, a lastavice, sjenice i češljugari započinju novu melodiju, koju back vokalima farbaju grlice i golubovi svojim maznim gugutanjem. Škanjac s visoka motri na kocert, poput one kamere na motki (Jimy Jib), a fazan falša kratkim glasovima, uvijek dvaput, poput Žere kad uzvikne ono svoje kratko uzlazno i kratko silazne ‘Jeee’. Srnjaku se očito dopada izvedba pa i on glasno navija za bis!
Pola kave popio, s istoka se rumeni, a oblaci tamo iznad Tušilovića najavljuju da bi mogli upotpuniti jutarnji dekor na čistom plavom nebu… Nirvana. Čisti gušt. Nema glasova iz Sabora, nitko se ne pjeni s govornice, samo šaputanje prirode, živahne i bezbrižne… Nitko ne pali auto ni traktor, autobus subotom ne vozi, po D-1 još ne rulaju kamioni, motori… Tenkovi i amfibije na Poligonu Cerovac spavaju, vojnik drijema na straži.
Pun ovozemaljskog Duha Svetoga, napuštam poprište rano jutarnje rapsodije. Gledam se u retrovizor u autu… Čovječe, pa pomladio sam se bez Glumičića i noža… Ona bora (brigalica) između obrva se izravnala, gotovo nestala… One smijalice vide se, ali neka njih… Ljekovito jutro, bez dopunskog osiguranja i zračenja, ispod laserskih zraka mlaćenja… ‘Ko to more platit’, zvuči tako otrcano. A tako istinito.
Obložio sam srce i dušu subotnjim jutrom, baš onako natašte, pa bi bilo šteta da svoje blaženo čuvstveno stanje ne obložim u (o)blog ovaj… Eto, zato se ove poslanice i zovu (o)blog.
‘Ajde, Bog van dava sreću i zdravlje, kako je govorila moja baka…