Aparatčici
Kažu da se za neke stvari ne valja vezati jer gubitkom istih dolazi do patnje slične onoj kad izgubite nekog dragog, bliskog… Gledam tako svoj onemoćali video player ‘Toshiba’. Tužna ga oka promatram jer upravo mi je ‘doktor’ za tu vrstu ‘kućnih ljubimaca’ onako sućutno priopćio da mu nema spasa… Ono, baš – ‘otvorili ga i zatvorili’… Teška koraka nosim ga na već oveću gomilicu ‘pokojnih’ uređaja, koji su mi život učinili ljepšim, a gotovo svima mogu zahvaliti za mnogo toga što mi sada na poslu koristi. Točnije, bez njih ni mene ‘vakvog ne bi bilo…
Taj mi je video baš prirastao srcu, a isto je s prvim CD playerom, televizorom kojeg smo kupili vlastitim markama u vrijeme Markovića, walkmanom kojeg sam trampio za dvije litre šljivovice sa Švabom u Crikvenici, DVD playerom koji valjda još radi, da ne spominjem prvi radio kazetofon, koji je nemilice gutao trake pa, kad zaista više nije bilo lijeka za njegovu glad, priključio se hrpici pokojnih tranzistora, antena i ostale braće.
Radio ‘Blaupunkt’, koji je tata donio iz Njemačke dok je još Beckenbauer bio kapetan Bayerna, još hvata stanice u maminoj sobi. Moj prvi vlastiti radio ‘Phillips’ svira kod brata u radioni. Oba su krpana i učvrščena izolir trakom, ali prkose vremenu, digitalizaciji i živi su, odbijaju mirovinu, a kamoli smrt! Kad je stari ‘Dual’ televizor jednostavno postao višak u nadiranju digitalne horde, bilo mi ga žao baciti pa sam ga ponudio prijatelju serviseru, ako mu treba za dijelove. Pa naravno da mi treba, samo ga daj, veli on! Tako sam bio ponosan što će njegovi ‘organi’ sad spasiti nečiju dobru sliku i savršen mono ton! Nisam tražio donorsku karticu, što će mi… Svu tu aparaturu potrpao sam i one kobne noći 1991., kad je valjalo spašavati živu glavu. U Stojadina su stali i televizor, video, CD player, zajedno s dukatima koje je žena dobila od bake, nešto potkošulja i par komada ‘mašne robe’. Pa kako da se samo tako otarasim posustalih prozora u (bolji) svijet!? Zašto nema nekakav muzej za posustalu aparaturu? Nešto poput onog ‘Muzeja prekinutih veza’ i sličnih nostalgičarskih fantazija.
A koliko je važno čuvati i imati nešto što te čini informiranim, možda je najbolji dokaz moj deda. On je lukavo kalkulirao s odlaskom u ‘šumu’ i među Antine bojovnike u ‘onom’ ratu. Od nekakvih strašljivih Talijana je dobio mali radio, zato što im je otključavao svoje dodatno sklonište u podrumu. Talijani baš i nisu bili za nekakve bitke pa, kad su spasili glavu čučeći u podrumu, na odlasku su ostavili mali radio. Deda je hvatao sve te ‘Slobodne Europe’ i krugovalne postaje, pa je zaključio da će to sve loše završiti po stričeka sa smiješnim brkovima i njegove saveznike, pa je s još dvojicom obaviještenih osnovao nekakav Narodno-oslobodilački odbor, sve samo da ne mora u šumu. I tako, umjesto da, kao drugi deda, ode na ‘izlet’ u Bleiburg pa na turneju po Jugoslaviji, on je ‘preokret’, kako je baka zvala ’45-tu, dočekao doma – obaviješten o Jalti, Normandiji – o svemu. Pa ti baci spravicu koja ti glavu čuva.
Ova digitalna mladež to sigurno neće shvatiti, nit’ im je jasno zašto čuvati nešto čemu je rok trajanja istekao, a novi I-Phone 6 samo što nije stigao… Tako brzo ti gadgeti mijenjaju jedni druge, da to kod mene, osim onog praiskonskog straha pred novim i nepoznatim, izaziva baš to kako se i zovu – gad(g)enje… Kako bi se klinac mogao sjećati svog prvog mobitela ili I-Poda, tableta, digitalca… Samo mi kazetonostalgičari čuvamo svoje ‘idiote’ i one smiješne ploče s rupom u sredini…