At
Unatoč slonovskom pamćenju i memoriji koja čuva brojne, uglavnom nepotrebne podatke, nisam se mogao sjetiti kada sam posljednji puta odgledao Sinjsku alku u cijelosti. Od kočoperenja alkara i momaka, do dodjele nagrada.
Po zadnjem izlistavanju iz mozga, moglo je to biti negdje u osamdesetim … E, ova 291. nije mi umakla. Ulovija san je cilu, pa kako joj bude! Što me je prikovalo za sedlo (stolac) dva i po sata? Puno lipih stvari.
Kao prvo – jedino su prijenosi mise, formule 1 i Alka nešto što nije repriza reprizine reprize. Kao drugo – ajd´ da se netko znoji i bori, a da ja malo sjedim i naslađujem se tuđom mukom! I kao treće – vidio sam u publici i naše političarske zvjerke, pa kad mogu oni izdržat par sati, što je to za mene, konja provjerenog na težim njivama. Ovo “konja” zapamtite.
Počelo je s govorom na nemirnom konju. Politike malo, bespotrebne besjede previše. Umjesto vječnog kopljanika s Banije, Borisa Mutića, za mikrofon je sjeo Švarčak Slavko Cvitković. Dakle, opet naši. Ali kad je Slavko najavio stručnog sugovornika, presjeklo me. Pa neće valjda i to komenirati Igor Štimac!? Srećom, taj sport nije u njegovom djelokrugu sveznadarstva, pa smo slušali jednog rashodovanog alkara. Niti on ni Slavek nisu odoljeli napasti, pa smo doznali tko je čiji kum, tko danas slavi godišnjicu braka, čija baba je bila tetka Franji Josipu, tko je čijeg konja posudio, čiji su brci najdulji, tko ima najjači glas u Cetinskoj krajini itd., itd. …
Kada je čovjek od pola stoljeća godina na plećima okinuo prvu “sridu”, pa se nakon pucnja topa s brda samo dobroćudno i samozatajno nasmiješio, znao sam da je on taj. Ante Poljak – You are the man! Pet banki, dakle, nije prepreka da čovjek ima mirnu ruku i oko sokolovo. A nije nogometni sudac, već šef hipodroma. I dalje će, nakon ove najveće časti, živjeti isto. Časno i ponosno. To je slavodobitnik! Kladim se da u narednih godinu dana o njemu neće izaći niti jedan članak u Storiju, Mili, Gloriji i da ga stilisti niti jednom neće ocijeniti. Oni bi, uostalom, i alkarskoj nošnji našli jedno desetak zamjerki. Bože, sve je u stylingu i outfitu! Dobro, šitu (shitu) …
A balege nije nedostajalo, kao ni nervoznih i neposlušnih konja. A tek komada u publici … Redatelj je očito imao dvije kamere rezervirane za fokusiranje ženske čeljadi na tribinama. Kad je ponestalo plavuša, u kadar bi sletjele crnke, pa brinete, pa gospe od naočala u kosi, pa preplanule riđokose, pa malo domaće piletine u narodnim nošnjama … i tako sve do Dnevnika. Ranko, Ranko …
Pobjednik je briljantno svoje sprašio u sridu, Kruljac je obavio svoje, a da smo svi mi norci, opet se čulo … I sad ono što me najviše dojmilo: Konj jednog od alkara zove se – Dado! Dado i nikako drugačije. Lijep, crn, rastrčan. Porijeklom iz Ðakova, odrastao u Hercegovini. Znači, nismo rodbina. Tamo nema mojih, jamačno. Ipak mi nije jasno kako se u društvo Cvetka, Jablana, Riđana, Spartaka, ugurao jedan Dado. Njemu ime, meni nadimak. Jedino što nas zaista veže u ta četiri slova je da nismo sami birali svoje ime ni nadimak. Ajd´ malo pa pošteno. Kako jedan rasni konj i rasni “macan” od skoro sto kila mogu biti -Dado? Ali, o toj problematici u nekom od idućih načertanija. Sad valja Dadi dati malo zobi i zvati pedikera da mu sredi kopita. Stilisti vrebaju …