Bas ne svira basne
Nikad još nisam probao napisati bajku, a kamoli basnu!? To je posao koji su odradili braća Grimm, Ezop, Ivana Brlić Mažuranić… A bajke nam pričaju naši političari već godinama, dok smo svi mi junaci jedne velike basne, jer strpljivo, poput kakve domaće životinje, trpimo i ‘pušimo’ te priče i obećanja. Dakle, bajke, basne, bez kraja i konca. Nešto kao bolivudska beskonačnica ‘Mala nevjesta’, koja traje već desetljeće cijelo.
Ipak, jedan iznenadan upad laneta malog u restoran ‘Žumberački raj’ u Žamariji dao mi je ideju… Pa, evo moderne basne:
Mirno svirah u tamburu svoju, dok su penzioneri teških nogu, ali vesela srca, plesali i dobro se zabavljali… Kad u neko doba popodneva tog kroz odškrinuta vrata ušeta malo lane!? Ne znah da je to kućni ljubimac domaćina, koji ga već mjesecima hrani, pozdravih ga plaho, kao da sam ja lane, a on veliki tamburaš, što u razglas moćni riječi pjesme odašilje!?
Lane se Lana zove, kaže gazda Pero, i izvadi mu pripremljen tanjur limeni pun žitarica jer, kako veli, ručka je vrijeme… Kad se Lane najelo, krenuše slikanja, pa čak i ono što se moderno ‘selfie’ zove. Strpljivo je lane stajalo i bistro u ekrane i bljeskalice gledalo svojim sad već velikim srnećim očima. Hajde, svirajte za lane onu od majstora Sabljarića Stjepana, što zove se ‘Lane malo dozivalo majku’! Hoćemo li, Lana, zasvirati tu, pitah je? Naravno, veli ona. Zašto neeeee!? I krenu pjesme tužan stih: ‘Lane malo dozivalo majku, ubiše je lovci na proplanku…’ Zapazih suzu u kutu oka njezina, ali brzo je nestala, jer se i Lana pridružila krugu plesača nasred sale.
Ubrzo je u šumi nestala pa zapitah skrbnika njezina što joj s majkom bijaše? Jesu li je zaista lovci života lišili ili…? Nisu, nisu, zbori on. Lane je kao jako malo udario auto, pa smo je mi zbrinuli, ali, kad je tako, kad se strani miris s nje osjeti, majka srna srca je kamena pa ne želi više za čedo svoje ni čuti, a kamoli ga primirisati i tetošiti. Ah, tužne li sudbine, pomislih, nije lako ni lane danas biti u svijetu ovome surovome…
Uskoro je valjalo kući poći. Utrpali instrumente u aute, pa cestom kroz šumu, put Krašića, Karlovca… U zavoju jednom oštrom preda me istrča velika srna. Stadoh jedva, a ona me gleda i ne miče se… Izašao iz auta, dok su farovi obasjavali skamenjenu srnu, povičem: Bježi, srno, imaš sreće da stadoh na vrijeme, sad si mogla biti udarena kao lane malo što se u restoranu udomaćilo… Vidio si lane, zapita me ona? Jesam. Poznaješ ga? To je bilo moje lane, a onda su ga ljudi uzeli… Ne želim više čuti za njega. Nikada! Daj, što si tako srca tvrda i kamena, pa to je tvoje čedo!? Ne razumijete vi ljudi ništa. ‘Ajde, ulazi u taj auto i nestani! Idem i ja polako, valja večerati pa na počinak. OK, rekoh, al’ pazi malo drugi put, lako ti je kroz ovu basnu proći, stvarnost zna biti gruba…
Dok sam ja sjedao u auto, srne je nestalo. Otišla s ceste i iz basne…