
BaŠČanska ploča
Cijela ova strka i medijska galama oko riječkih cirkusanata iz firme ‘Let 3’ i njihovom ‘iŠČašenju’ i lomu svih zakonitosti ‘Dore’ i starije sestre ‘Eurovizije’ na nešto me neobično podsjeća, ali do jučer nisam mogao dokučiti na što…!? Onda je niz cestu, u pravcu šume, prošao traktorist na svom glomaznom ‘Belarusu’, kojemu je na hidrauliku bio prikopčan cjepač za drva. Prizor svakodnevan, ali meni dovoljan da povežem dva stoljeća i dva vremena, koja su tako slična, a tako različita.
Odmicanjem traktora i slabljenjem ravnomjernog zvuka njegova motora, u mojoj glavi pojačavao je ritam i melodija pjesme o mami, traktoru, moronu i armagedonu… Dok mi je ‘vremenski stroj’ prikazivao slike iz davne 1988.. Da je ovo vrijeme slično ozračju tih godina, pokazuju ove slike: U sumrak socijalizma i svih popratnih pojava na ovim prostorima, odjednom je kroz odškrinuta samoupravljačka vrata provalila velika količina pozitive, nade, pa čak i po meni nikad više ponovljene – demokracije!? Kako i zašto?
U trenutku kad je inflacija bila golim okom vidljiva, a oni dinari s bezbroj nula sve bezvrjedniji papir, koji je što prije, po mogućnosti ranim jutrom, trebalo promijeniti u Dojč marke, na čelo SIV-a (Savezne vlade) partija je, vidjevši da je vrag odnio šalu, postavila Antu Markovića, što je imalo jednak učinak na život puka kao dolazak Ćire Blaževića u posrnuli Dinamo na početku tog desetljeća. Marković je došao nakon niza traljavih i nadasve nesposobnih partijskih ‘SIV-onja’, poput Branka ‘Vučka’ Mikulića, Veselina ‘Đetića’ Đuranovića i Milke ‘Šećerne table’ Planinc.
Vrlo brzo s par poteza zaustavio je inflaciju, proglasio dinar konvertibilnom valutom kojoj je uglavio tečaj 1:7 za DM, otvorio je granice za raznu robu koje je narod bio željan, a napokon smo imali dobre plaće. Odjednom se sve smjelo. Bilo je novina koje su se sprdale sa svim ‘svetinjama’, čak je i partijski Vjesnik imao sjajnih kolumnista i tekstova, Feral je rasturao, već ’89. do tada bunkerirani Vice Vukov izdao je kazetu s najljepšim božićnim pjesmama, Prljavo kazalište na prepunom tada još Trgu Republike najavilo je povratak bana. U Duty free shopovima, koji su niknuli na svakom ćošku, moglo se kupiti sve ono što smo da tada švercali iz Trsta i Graza. U jednom od njih, u hotelu Korana, ja sam nakupovao solidnu kolekciju ruske vodke, a još više viskija, pa i onog Grant’sa od litre i pol, sve to spremajući za posebne prigode. Prva od tih prigoda bila je useljenje u novu kuću, kad smo degustirali jedan kentakijski burbon, a ostala ‘sabrana djela’ u baru su dočekala jesen ’91. pa poslužila mami da s tom probranom kapljicom malo podmiti ‘osloboditelje’ iz Valjeva i Loznice, da baš ne naprave veliku štetu po kući. Kad je bar ‘pao’ u njihove ruke i jetru, bila je dobra i mamina komovica, koju su uz bačve vukli na ‘šlauf’.
Sve je bilo ružičasto i bajno, k’o u TBF-ovoj ‘Nostalgiji’, a u to se ozračje, uz pad zida u Berlinu, uklopila i Eurovizijska pobjeda do tada nepoznate zadarske grupe ‘Riva’. A onda je u Jugoslaviji počeo ‘rock me baby’ festival iz svih kalibara i sve je otišlo u vražju mater.
U vremenu današnjem, dosta slične frekvencije – opet Euroviziji prijete naše neopterećene snage s karanfilom u guzici, a to je svima nekako simpatično. Unatoč inflaciji i svim pojavama koje nas već desetljećima opterećuju (korupcija, slučajevi, teme – ne teme, bla, bla) osjeća se nekakav dugo iŠČekivani polet, ufanje i nada. Kao i onomad, kad je onaj bučni dikobraz prijetio bitkama, pa i oružanim, tako i danas mali moron nervozno kruži prstom oko onog crvenog dugmeta, koje nas može sve poslati u 3 PM. Njemu je dilema – put in ili put out. Mi ćemo po ‘dugoreŠČanski’ reć: Jebal te taj putac, miči pačke šnjega!
Hoćemo li se ovoga puta iŠČupati samo s Jarunskim dronom ili nas neće spasiti ni Mama ni sve Gospe u koje se ufamo…