Bela lada

Dva kuma, prijatelja, kolege s radnog mjesta, Marko Čepuran  i Zoran  Smajla odlučili su pregaziti pješice put od Turnja do Knina. Kako je i red, jer se odaje počast „Oluji“, krenuli su u 5 sati ujutro, dakle u vrijeme kad su prije 25 godina počeli teći ključni sati naših života. Momcima su sreću i sve dobro na putu došli ranom zorom poželjeti najbliži, predstavnik njihovog granskog sindikata, koji ih je podupro moralno i materijalno, a od medija, samo – ja. Tko je, uostalom, vidio ustajati u pola 5, pa snimati i slikati, ako nije rat, potres, poplava ili neko drugo zlo, vjerojatno su pomislili ostali predstavnici sedme sile, a ja ionako preko Turnja, istina 15 minuta kasnije, tutnjim prema Dugoj Resi, pa je sat navijen tek malo ranije…
Pješaci ,u majicama s natpisom ekspedicije, zapalili lampione kod spomenika, poslikali se u dvorištu muzeja, zagrlili svoje, pa put pod noge, uz pljesak podrške nazočnih.
Kad su oni zamakli pored škole uzbrdicom, malo smo još proćaskali uz kiflice Markove mame, ono ,da se ne baci…
Dudo, već spomenuti sindikalac, veli meni kako se sjeća uglavnom zajebancija svih vrsta, koje sam ja izvodio u svojoj postrojbi te’91., a on je u tim mjesecima nama vozio hranu.
Pa, veli- Dan mi gadan, stalno uzbune, vozi amo, vozi tamo, a na kraju se probijem i do vas na Orlovac. Vadim manjerke iz blatne bijele Lade karavan , a ti izađeš iz podruma , digneš ruke i veliš:
„Više volim belu Ladu, neg’ Tuđmana i njegovu vladu“!?
Taj nije normalan, pomislio on, ali ,eto ostala mu ta moja umotvorina skoro 30 godina u glavi…
Ja sam, je da budem iskren, kao i stotinu sličnih dosjetki (čitaj, pizdarije )– zaboravio …
Iako je bilo ratno vrijeme, i kao u Thompsonovoj pjesmi „sve smo mogli sve smo smjeli“ , takvi verbalni delikti ipak nisu prošli ispod radara. Vozeći se na posao, vratio mi se film i prisjetih se lika, kojemu ni tada nisam znao ime, tek da je za nekakav „Pe de“,pa je logičan nadimak za njega bio „Peder“. Nešto kao oni „bezbednjaci“ u pokojnoj JNA, paze što se priča i sprječava da se rovari protiv mlade države, prije svega.
Išli smo kod tog lika svi na razgovor, da on kao čuje što nas u postrojbi smeta, kako se vidimo u budućnosti i bla,bla…
Tako da njegova pitanja nisam shvatio kao nekakvo isljeđivanje, ali tek sad star i iskusan, shvatio sam da sam na fin način dobio po nosu, a da ta moja umotvorina bila čak i tema jednog brifinga u Zapovjedništvu…
Uglavnom ,nakon par uvodnih predvidivih pitanja, dođe i „bela Lada „na red.
Ajd’ mi reci, što si mislio da više voliš belu Ladu nego predsjednika i njegovu Vladu ?
Šalio sam se, naravno…Pa znate i sami da sam ja zadužen za sektor zabave i štoseva…
Ali, zašto baš Tuđman? Zašto „bela“ , a ne bijela Lada…Zar je on loš predsjednik, kad jedno rusko vozilo više voliš ?
Vadio sam se na to da jedva čekamo nešto toplo pojesti, a i vidi nam se, pomislih, svi smou ratu dobili najmanje po pet kila, jer iz Lade uvijek dobro miriše…Da su se svi smijali i nisu mi zamjerili, da ja volim Tuđmana, tko ga ne voli , Vladu nacionalnog spasa…itd..
Za kraj mi je još nabio na nos, da zna kako ja često imitiram Franju, a ako to i činim, neka to bude pozitivno i poticajno, jer nije se lijepo rugati Vrhovniku, znaš Valent !?Nije lijepo. Ajd sad u postrojbu i pazi malo….
Prođe, eto 29 godina, bijela Lada odavno strunula, a ja još i danas osjećam onaj krasan osjećaj kad se ona uparkira u rikverc i Dudo otvori gepek, pa i dalje tvrdim da „Više volim belu….