Bilježnica Damira V.(IIIa)

Gledam serijal o „Hrvatskom proljeću“, pa me opet teleportiralo u doba krvavih koljena od pada s bicikla i događaja o kojima serija govori, a ja sam tek naslućivao da je nekakva nevolja u pitanju.
Možda me ne bi tako odvuklo, da na sekundu ,negdje u drugom redu sjedala u „Kockici“ par metara iza Savke i Haramije nisam na ekranu ugledao poznato lice- svoga strica !?
On je, tada 40-godišnjak bio najmlađi član Savkine vlade, obnašajući funkciju nekakvog sekretara, mislim da bi to danas bio državni tajnik. Naravno s padom tih ljudi i ideja, i on je pao u nemilost, izgubio posao, a kako nije bio u prvom ešalonu, nije ga sudilo, zatvaralo.
On je tada krajem ’71. došao k nama na selo i tu dočekao novu godinu, ostavši još neko vrijeme, da razbistri glavu, kako sam ga čuo da govori svom tati ispod glasa…
Stric Jandra kako smo ga zvali ,svejedno nam je i kasnije bio zlata vrijedan, jer je znao sve koje treba znati, pa je pomagao nesebično .Oko škole, doktora, smještaja u Zagrebu, kako nama tako i Dalmatincima iz tazbine. Barba Andrija, kako su ga oni zvali, bio je svima od koristi.Isto tako tih mjeseci na ledu je bio i tetak moj Duško Lokin kojeg je netko tužio da je negdje vani pjevao pod čudnim grbom i zastavom…
Vratimo se u tu ’71. Da se nešto događa , a da ja još malen da sve „uberem“ shvatio sam kad je tata tog ljeta iz Ulma, gdje je radio doma donio , pravi pravcati pištolj!? Češku Zbrojevku i par kutija metaka , prošvercao je nekako u vlaku i to je trebala ostati najstrože čuvana tajna. Brat i ja smo vidjeli kad je crnu opaku stvar pokazivao mami, a ona ga naravno špotala, da koga vraga će mu to !? Nešto se kuva, veli on, pa neću da budemo goloruki!
Kaj se kuva, nisam dokučio, a on je samo rekao kako se ne usudi isprobati ga prije Božića, jer tada svi ionako pucaju iz svega živoga, pa neće bit sumnjivo…
Te sam jeseni krenuo u treći razred, pa smo počeli učiti ćirilicu. S obzirom na tenzije i na stalnu priču o vragovima iz Beograda koji otimaju naše devize, o našim uzdanicama Milki i Savki kojima Tito ne da da Hrvatsku pretvore u Ameriku, nego s Rusima i Srbima kuje zavjere i kani opet nanijeti zlo nama Hrvatima, nekako mi je to pismo baš postalo mrsko. Ionako sam imao grozan rukopis, a moja napisana čirilićna slova ne bi ni Vuk Karadžić dešifrirao, ni pomoću povećala. Naravno, padali su zaušnjaci, jedinice, a imao sam sreće da sam bio dijete, jer bi mi zalijepili etiketu „Maspokovca“, jer kakav stric, takav i nećak…

Onda je došao listopad i onaj veliki vojni manevar „Sloboda 71“.Svaki dan su se vodile „bitke“ između „Crvenih“ i „Plavih“. Ovi prvi su imali odore rezervista JNA i one titovke, a „Plavi“ kape nalik domobranskim iz onog rata. Lako se bilo odlučiti za koga navijamo- plava boja u venama je tekla, a stariji su nas smirivali, govoreći da je sve to namješteno…Mi smo plavcima nosili vodu, vino, kobasice, a crvendaćima krali mesne nareske i sve što nam je došlo pod ruku. Oni su bili nešto poput „Crvenih mundira“, a mi smo rasporedili uloge: Komadant Mark, Blaf, Žalosna Sova, Veliki Blek…
Završio manevar, a moja baka koja je točno predvidjela ishod svih ratova, samo je likujući zaključila, da crveni moraju predob’t, jednako kako će Tito i ona njegova s punđom, koju nije podnosila, Savku i Tripala isto tako „bacit pod noge“…To joj je bio omiljen izrat za propast nečega ili nekoga.
Tih dana oko onih sudbonosnih sjednica već smo znali imena „naših“, a vrlo često čuo sam rečenicu -neće valja Boljkovca makn’t, on je najbolji med njima…
Kao što znamo, ona Sava koja je po Titu plovila pravim pravcem, „odnijela“ je sa sobom mnoge put Gradiške, a Boljkovca i ostale uputila na dvodesetljetno hlađenje, nastupila je famozna „Hrvatska šutnja“.
Koliko je ta šutnja bila jaka još u osamdesetim, znam po tome što sam jednom usudio se priupitati strica neke detalje iz tih vremena.
On me samo sažalno i zaštitnički pogledao, pojačao ton na teveu, i nastavio čitati onaj golemi Vjesnik, kao da ga ništa nisam pitao.
Znam da bi Robi K.(IIIa) u svojoj bilježnici drugačije opisao događaje iz tih vremena , posudio sam ga za naslov ,jer je baš to doba u kojem se zaleđivalo tadašnje „proljeće“, a ja tek bio pupoljak koji je osluškivao svijet oko sebe.
Inače, baš u ta vremena prikazivala se serija o zagrebačkim ilegalcima „Sumorna jesen“, pa mi se čini da je to buđenje zulufastih stričeka i teta u minicama nekako spadalo u ta hladnija godišnja doba…