Bilo mi je prvi put

Kao i obično oko početka Dana piva, Fejsbuk me podsjeti na to kako vrijeme brzo prolazi i mučki podmetne fotografije od prije deset i više godina, na kojima s mikrofonom u ruci, u sponzorskoj majici ili svježe ispeglanoj košulji s gradonačelnikom i poglavicom Pivovare, otvaram tu feštu. 
Pogledam te slike, niti ne pokušavam izbrojati koliko je sijedih kosa bilo manje ili kilograma više, pa maknem to iz vidokruga, jer zna taj feed back   bit gadan po psihu. Razlog je jednostavan – ovo je surovo stvarno, a onu bolju sliku i sav film držim ja u glavi, pa  ga svako toliko prevrtim  ponekad ubacujući nove sekvence, jer znamo da mozak radi na samo njemu znanim principima. 
Kako je sve to počelo ? 
Prvih godina, za one države, bio sam samo posjetitelj, a već one prve poratne fešte, jedne od dviju koje su se odvijale  na mjestu gdje je danas Kaufland, javljao sam se u program HRK-a, pa sam imao uvid u zbivanja na i iza pozornice. 
Prve povratničke na Stari plac također sam trebao raditi kao terenski reporter, međutim meni nepoznati redatelji drugačije su zamislili uloge… 
Taj je petak  ’96.počeo kao i svaki drugi u ta vremena, šihta u eteru od 6 – 8 h , pa tutanj na Drežnik poslovima „Cesarice“. Taman sam radio spisak što trebam u nabavi kupit kod „Verige“, kad se u dvorište uparkira poveći crni auto…
Presjeklo me, to može bit samo kakva inspekcija… 
Pas mater, kud baš danas !? 
Međutim, nije bilo razloga za tu vrstu panike, ali je za nešto drugo… 
Iz auta je izašlo „izaslanstvo“ Grada Karlovca i bez puno uvoda me upoznali s činjenicom da ću večeras voditi otvorenje Dana piva, a onda i sve ostale dane najavljivati izvođače, odigrati nagradne igre i sve po opisu posla !? 
Pa, kako ? To je večeras ? Kaj je s protokolom ? – uhvatila me panika na najjače. 
Ne brini, kažu oni, protokol ćeš dobit sat vremena prije početka, još ga brusimo,  a nećeš bit na pozornici sam, radit ćeš s Mirnom Berend ! ‘Ajd ošišaj se, obuci kaj bolje, pa se nacrtaj tamo u 6. Za lovu ćeš se dogovorit’ već s nekim iz financija !? Popiše kavice i dva mala, a ja se od šoka ne mogu pomaknuti sa stolca. 
Uglavnom- sredio higijenu, odjenuo „mašnu robu“, pa s dvije tone imaginarnog tereta na leđima, pravac šator. 
Mirna Berend, tada ultimativna zvijezda teve ekrana, vodila festivale, šou programe, „Lijepom našom“, došla je baš onako bez brige i pameti, sa stavom – ja sam zvijezda, pa sam ja potegao k’o magarac. Ona se smješkala, riktala kameri i fotićima, pazila da je blizu šefa parade i to je bilo to.
Mene je,  kad sam vidio kud to vodi, brzo prošla trema , pa sam improvizirao na najjače, ali sve je išlo kako treba. Nakon kucanja kriglama piva, još malo parade i slikanja, najavio sam „ Krušku“ i njegove svirače, uhvatio Mirnu za neoznojenu ručicu, za razliku od moje, pa je đentlmentski spustio u zapozorje…Tada se to još zvalo- bek stejđ. 
Hvala, kaže ona, bili smo baš super! Hajde Dražene (!?), ostaj mi dobro, ja moram žurit’ u Zagreb, imam još nekakvo snimanje… 
„Draženu“ je laknulo, a ni svjestan da ću i idućih 22 godine raditi taj posao, otišao sam s ekipom po perece i pivo. 
Godinama kasnije, pitao sam Borisa Mlikana koji je tada bio dogradonačelnik i po zapovjednoj odgovornosti predsjednik organizacijskog odbora manifestacije, a danas vrsnog vinara, koji zajedno sa sinom vodi brigu o graševini i šardoneu, kako su uopće došli na ideju da zadnji dan prije fešte odluče angažirati mene za voditelja, a bio sam tada tek suradnik na Radiju i imao par fešti i Martinje na listi odrađenih poslova uživo. 
Ha, veli on…Nastala panika kad je Mirna Berend pristala voditi, a Branko Uvodić njen šef i kolega u „Lijepom našom“ već je ranije imao dogovoren nastup negdje u Slavoniji, a ona bez njega baš i ne bi… 
Nekako je nagovorimo da ipak dođe, jer neće bit sama, imamo mi lokalnog voditelja, ona samo neka se pojavi i bude lijepa, što joj neće bit’ problem. Novi problem nastao je kad je čula da to treba bit Branko s kojim je već nešto radila, on je ok, ali puno je niži od nje, a pogotovo kad obuje štikle !? Nađite nekog višeg ! 
 Obećali, naći ćemo, bez brige… Iako, pojma nismo imali koga angažirati. Bjesomučno zvali nekoga u Jaski, par likova u Zagreb, ali nitko neće ili nije slobodan. Onda se netko ,ubi me ne znam tko, sjetio tebe ! Nije bilo bitno hoćeš ti to znat, bilo je važno da si viši od nje !? 
Tako smo te izvukli iz birtije i gle, kaj ti sad fali !? 
Ne fali ništa, naravno… 
Kakav je na kraju zaključak ?  
Neka mi nitko ne kaže da ženama nisu važni centimetri !?
Mojih 185 cm bilo je sasvim dovoljno za početak jednog divnog prijateljstva s Danima piva, koje je potrajalo 23 godine. 
Morao bih u mirovinski provjeriti, mogu li na taj staž dobiti kakvu penzijicu…