Blago nama, blago njemu
Javili mediji u regionu – umro nekadašnji načelnik Generalšataba JNA Blagoje Adžić.
Po već provjerenoj metodi mog vlastitog ‘vremenskog stroja’, odmah mi se u maglovitom zakutku maloga mozga javila slika danas blago počivajućeg Blagoja, kako s rukama na leđima promatra i motri kako ‘reaguje vojska na iznenadnu uzbunu’. Taj general i načelnik svega i svačega te je ’82. bio prva njuška tadašnje 1. Vojne oblasti i malo mu se prohtjelo zajebavati vojsku u mirno i toplo nedjeljno poslijepodne.
Evo rekonstrukcije:
Na platou ispred spavaonice bio je montiran crno bijeli ‘Ei super nešto’ televizor, a vojska je u plastičnim papučama i razdrljenih košulja gledala utakmicu Jugoslavija – Španija, kojom su Šurjak, Sušić i ostali otvorili taj Mundijal. Dežurni oficir, nekakav smotani Trajče iz Štipa, imao je samo dvije brige – da svi gledaju utakmicu i da ostane malo vinjaka i za posle… Jer naši ima da pobede pa ćemo zaliti to kako je red i poredak… Ali, sve je toga popodneva pošlo po zlu. Naši izgubiše 2:1, sudija Pederssen dosudio penal kad je Zajec zakačio Huanita bar metar izvan šesnaesterca, a naši Pižoni i Radanovći igrali su k’o ‘gluhe kuje’!
I taman kad smo mi stare džombe kovali plan kako šmugnuti preko žice u čaršiju, začu se zvuk uzbune!? Onako polugoli i bosi, nismo shvaćali ozbiljno uporo tulenje sirene. Kakva uzbuna nedjeljom popodne, batali burazeru, mene ste našli da zamajavate – bila je reakcija iskusnih vojnika. Ali, prvi znak da nešto nije u redu bili su izviđači i artiljerci, koji su u punoj ratnoj spremi jurili na zborno mjesto. Tada sam ja ugledao Njega. Visok, malo poguren, nakrivljene šapke na ‘podugačkoj konjskoj glavi’ i hrpa činova na ramenima. Tek kad vidjeh onu ‘salatu’ na reveru, shvatio sam da nam je general dao uzbunu ‘lično i personalno’! Iako generalčina, podsjećao me na jednog od braće Dalton – onog s najvećom glavom, karikaturalnim brkovima i pognutim držanjem… Bio je to, pogađate – Blagoje Adžić.
On se sjetio dati borbenu uzbunu cijeloj kasarni u gluho doba nedjeljnog popodneva, kada je najveća vojnička briga češkanje jaja i pivo ispred kantine. Ako se ne ide u grad, onda večera, pa kartanje do besvijesti… Sirena je i dalje tulila i mi vezisti jedva smo se obukli, obuli, natrpali rance na leđa, uzeli puške pa u kamion. Blagoje je gledao na sat i vrtio glavom, sve ne vjerujuću da se ta skupina dvadesetogodišnjaka vuče po kasarni ‘k’o njegova pokojna baba tri dana pre smrti’! Kamion nas je prebacio podno Fruške Gore, gdje nam je bio tzv. ratni raspored pa smo mi kao uspostavljali vezu s drugim jedinicama. To je sve potrajalo do mraka pa je cijela priča prekinuta po debelom mraku. Postrojio nas Blagoje i krene rigati vatru:
– E, tako, sad znam da nemamo na koga da se oslonimo, drugovi! Ovo beše katastrofa nad kaastrofama! Dva i po časa trebalo vam je da uspostavite vezu sa štabom! To je 150 minuta, ako ja još umem da računam! Znate li vi šta bi se desilo da je agresor, recimo iz pravca Rumnije, krenuo na nas!? Već bi za stopedeset minuta bili u Belom Manastiru! Vojvodinu bi pregazili kao plitki potok, mamicu vam nesposobnu i neuvežbanu! Ovo neće da završi samo tako! Ja ću da se pobrinem da vam treba samo sat vremena od znaka uzbune do uspostave veze i mogućnosti za dejstvovanje…
Gledao sam tada tog zapjenjenog generala, koji u nedjeljno popodne nema pametnijeg posla, nego vaditi vojsci mast. Pa si mislim, što je rekao ženi, kuda ide… Blagoje, trebali smo kod kumova na fiš ili do mojih na selo, a ti ideš da daješ uzbunu – jamačno je po stanu pizdila drugarica Adžić, znajući da uzalud zdvaja. Kad Blagoje nešto zacrta ni bagerom ga se ne može spriječiti u naumu. Pa su ga nasekirali fudbaleri, sudija, Zajec, Miljanić, Britanci koji su napali Falklandska ostrva, a on da sedi kući skrštenih ruku… Uniformu ‘vamo pa će i on nekome mamicu malo da naguzi!
Blagoje je bio od riječi pa nam je poslao GINU – nekakvu generalnu inspekciju, koja nas je svako jutro budila uzbunom i kontrolirala sve što im se prohtjelo. Tako sam zadnje vojničke dane, umjesto da uživam u pogledu na moćni Dunav, da naručujem pjesme od Janike Balaša i njegovih tamburaša na obližnjem Petrovaradinu, da križam datume na kalendaru i već polako peglam civilku, iz dana u dan stražarčio i čistio pušku, kopao nekakve nepotrebne rovove, uglavnom zlo i naopako. E, Blagoje, lepo nam ga uvali… Blago i do balčaka! U stvari, sad znam zašto taj zloglasni ‘vanjski neprijatelj’ nije nikad ni pokušao napasti našu nesvrstanu domovinu – znali su da ih podno Fruške Gore čeka savršeno uvježbana Armija, koja bi ih odbacila na Karpate za pola dana s pola snage!
Tek kasnije je Blagoje imao zadovoljstvo narediti opšti napad, ali na ‘unutarnjeg neprijatelja’, među kojima je bilo puno onih koje je tako majstorski uvježbavao baš za takve situacije. Po revnosti i angažmanu često su ga spominjali u istoj rečenici s Veljkom, koji je ‘kadio’ pa se, nakon spremanja vojne tehnike u magacine i demobilizacija svih vojski, sklonio u Rusiju da tamo dočeka kraj svoje životne priče…
Blago Blagoju, vjerojatno misli sad Veljko, on je skončao u svojoj zemlji, a ja ću završiti u tvrdoj i zaleđenoj zemlji Varšavskog pakta, protiv kojeg su, eto, i mene, Blagoje i on tako revno uvježbavali… Sad kad Blagoje više ne tera svoje ‘blago’ da zaležu na ‘atomski s desna’, a on sam jednom za svagda zalegao, vrijeme je da proglasimo ‘prestanak opšte opasnosti’!