Boduli na Orlovcu
Nakon pronalaska posmrtnih ostataka Jean Michaela Nicoliera koji je ničim izazvan iz Francuske došao braniti Vukovar, ja sam se prisjetio još tri momka koji su u prosincu banuli u našu postrojbu smještenu na Orlovcu, Nisu bili stranci, ali valjalo je dobro ih slušati da dokučimo što oni na svom bodulskom dijalektu međusobno zbore. Oni su došli s rodnog Lošinja gdje je sredinom prosinca i zadnji JNA vojnik otplovio put Visa iz njihove kasarne na Kovčanju.
Iz nekog razloga vojnim obveznicima nije bilo dozvoljeno napuštati otok, ali oni su se kao slijepi putnici ukrcali na trajekt, pa s autobusnog kolodvora na Žabici ušli u prvi autobus koji vozi na prve crte bojišnica. Da je prvi kretao bus za Gospić, završili bi u Lici, a ovako su njih trojica u odorama koje su kupili usput došli k nama i rekli da bi ratovali s nama – ako može !?
Kako se već na isti način „dotepao“ Marijan, navodno iz Letovanića, ajd’ kad ste već došli, smjestite se, rekao je zapovjednik Dragec.
Dvojica braće P. imenima Mladen i Gari ( kao njihov sugrađanin svojedobno ministar turizma Capelli), a treći Željko M. meni posebno zanimljiv lik jer već u trećoj rečenici shvatio sam da se radi o „bratu po glazbi“, ljutom rokeru, što je odmah razlog da ne družimo i raspredamo o bandovima i pjevačicama u svakoj prilici.
Sva trojica, iako nikad nisu u životu vidjeli minobacač, Gari je čak bio diverzant ronilac , brzo su se uklopili i činili nas „internacionalnom ¨ bitnicom.
Željko je jedno vrijeme pobolijevao, zašerafila ga leđa, pa je čak završio u stacionaru. Kako i inače nije mogao poput nas otići doma presvući se i oprati, ponudio sam mu da to obavi kod mene u stanu. Za nagradu jednom prilikom ispekao nam je ribu na svoj način, znam da smo polizali prste, a umalo pojeli i kosti!
Bilo mi je pomalo žao kad su s proljeća ’92. bili demobilizirani, taman sam se navikao na bodule i njihove drukčije jezične izraze i običaje. Željko se vratio na Lošinj, a braća su ubrzo otišli u Hercegovinu kad se tamo zapucalo. Čuli smo se kasnije, ali ova epizoda i nešto rata u Orlovačkoj šumi ispala je više kao izviđački izlet i logorovanje naspram tarapani oko Kupresa i drugim ratištima.
Zahvaljujući Fejsbuku, ali i čovjeku koji za jednu tvrtku vozi robu na Lošinj, ostao sam u vezi s Željkom, koji se prije desetak godina, kad je dobio nekakve novce u kladionici počastio izletom u Karlovac!?
Obišao je poznata mu mjesta, malo smo „evakuirali“ uspomene iz ratnih dana i ugodno se podružili. On se nije bitno promijenio, čak ni fizički, jer već tada nije imao kose, a na vagi je ostao isti.
Ni tada mi nije znao reći koji ih je vrag tjerao s otoka gdje je zadnja ratna prijetnja otplovila put Visa, da dođe ovamo gdje se naveliko ginulo.
Odgovor bi vjerojatno bio sličan onome koji je dao Nicolier, jer taj crv nepravde tjera ljude u svakakve situacije i avanture.
A, opet da rata nije bilo, ja vjerojatno nikad ne bi upoznao dragog mi Željka i onu otkačenu braću.
Život ima nekakav svoj modul, pa mi se tako ukazao i drag mi – bodul!