Boj se onog ‘ko je sviko…

Do naslova ćemo stići malo kasnije, dragi moji čitatelji, slušatelji, posjetitelji manifestacija na kojima se ukazuje moja njuška – radno ili paradno, svejedno…

Čitajući pisane uratke mojih braće i sestara po mikrofonu, što na blogovima, što u novinama, zaključih da svi oni uglavnom opisuju svoje doživljaje na poslu ili većinom u ‘fušu’ (onoga što je Fodora došlo uredničke stolice). Danijela Trbović, Šajeta, Mile Kekin, Cigi, Šprajc i još mnogi drugi pišu, bilježe anegdote, zanimljive ili manje zanimljive, ali uporno to čine pa što ne bih i ja… Iako se njihove gaže odvijaju na pozornicama ‘Lisinskoga’, na Trgu bana Jelačića, u Opatiji, Dubrovniku, Porinu, Dori, Zvijezde plešu, pjevaju, podriguju itd… Dok se ja kao ‘lokalni đilkoš’ uglavnom krećem u trokutu Tounj – Ribnik – Rečica, pa je vrijednost tih dionica mala, gotovo neznatna. Da, za globalnu estradu, ali važna za naše malo misto, za mene pogotovo.

Eto, tako ću (o)bložiti događaj od prošlog vikenda, koji se zbio u Velikoj Paki. Mjesto smješteno nekih stotinjak metara od Kupe, pa ujedno i Schengenske granice, tog nedostižnog sna Ive, Stipe, Vesne i ostalih vodiča u Uniju. Iz Ribnika, za pet minuta stigli ste u Paku, gdje ništa te subote nije pošlo naopako, osim jednom motoru ‘Jugića’ i jednom janjcu, koji bi ionako vjerojatno pao kao žrtveno janje na predstojećoj krizmi ili prvoj pričesti…

Ekipa, koja sebe naziva ‘Motoristi B€skintos’, po prvi puta su organizirali moto susret. Bikeri stigoše na svojim konjima i s puno kubika i dobre volje za feštom. Sve je išlo svojim tokom. Paljenje guma, turiranje, natjecanja, ‘rokačenje’ iz razglasa, grah, tekućine svih boja, hostese, striptizeta i… kladionica – vrlo neobična. Organizatori su negdje našli mašinu od Yuga gotovo na izdisaju i odlučili ga žrtvovati na oltar zabave i fešte. Trebalo je, naime, točno prognozirati koliko će motor nekadašnjeg ponosa jugoautoindustrije izdržati, radeći bez ulja i vode! Dakle, motor radi na suho, s pola gasa, pa dok ne zariba… Štopericom se mjeri, a trenutak kliničke smrti, tj. ‘zaribavanja’ jadnog motora, je predmet oklade. Cure su bilježile ponude, skupljale uplate i čekale da se otpočne s izvršavanjem smrtne presude jadnom ‘Jugoslavu’.

U međuvremenu je bilo zgodno vidjeti na motoru, u kožnoj odori i s popratnim folklornim elementima, nekadašnjeg direktora gradskih tvrtki Darka D., kako se opušta uz ‘Guns ‘n’ roses’ i domaću kapljicu. Ispričao mi je, ne bez gorčine, da je u fazi ‘tjeranja boračke penzije’, ali birokracija je žilava i nepopustljiva. Nema veze što je svo vrijeme ratovanja proveo na Turnju, a ne po kancelarijama, poput nekih, koji sada u dobrim ‘Pitiespi’ mirovinama češkaju jaja i smiju se svima koji to nisu na vrijeme sredili…

Usput sam se sjetio i događaja koji se u susjednom Žakanju dogodio prije desetak godina. Tamo sam, naime, vodio završnicu malonogometnog turnira i naravno – ogladnio. Pitam tko je čovjek s pregačom koji ‘šalta’ po roštilju, da se ogrebem za koji ćevap… Kažu – Dobrivoje je glavni, javi se njemu. Hm, Dobrivoje… Dobro, bolje pitati, nego gladan tumarati okolo…
– Dobra večer, dobri čovječe! Je l’ mogu jedni ćevapi ili pljeskavica? – pitam pokorno.
– Jebem ti ‘leb, da ti jebem lebac! – prosikće čovjek s pregačom, oznojena lica…
– Jebote, otkud je ovaj pao u Žakanje – pitam se u čudu. Zvuči kao da smo u Kuršumliji ili u okolici Niš… Ali ‘Geđo’ nastavi ekavizirati meso i sve oko sebe…
– Uvališe mi bajat ‘leb, buđavo meso i trulu šargarepu… Pa ti budi Karapanđa, sa ovi sastojci, peci specijalitete…E, zadnji put su me uvalili da budem ‘Dobrivoje trovač’… Je li, šta si ti reko da bi da jedeš?
– Ništa, ništa. Nisam gladan… Nisu ni kokice loše…
Rekoše mi kasnije da je taj dobroćudni čiča odavno stigao u ove krajeve, zasnovao obitelj, vrijedno radio, uklopio se u sredinu, bio omiljen majstor za sve… Jedino govor svoga zavičaja nikad nije mijenjao, no to nikoga nije smetalo pa mu niti u najturbulentnija vremena nitko nije priprijetio sudbinom kakvu će doživjeti jadni motor njegovog zemljaka iz Kragujevca te tople svibanjske večeri u Velikoj Paki.

Dakle, vratimo se ritualu izvršenja smrtne kazne mašine Yuga 45 iz ’81. U 23,00 sakupiše se bajkeri, konobarice, još budne bakice iz susjedstva, te otpočne turiranje i ‘jebanje majke jugiću’, kako je netko primjetio. Bez ulja i vode nitko ne vozi dugo, pa ni Jugo, te je nakon 2,40 sekundi bolno zarežao, u smrtonosnom hropcu zakašljao, te uz bolno iskašljavanje zauvijek ispustio svoju dušu. Štoperica je svoje rekla, na redu je bio žiri. Oni su se povukli u unutrašnjost Vatrogasnog doma, te stali oduzimati i zbrajati ponuđene rezultate. Ne znam zašto, ali to im je išlo jako sporo, uz stalno ometanje nepozvanih sveznadara…

Za to vrijeme pečeno janje završilo je na stolu i vruće čekalo egzekutora – tj. pobjednika kladionice, da ga preuzme i ‘smaže’ s društvom. E, kako je žiri otezao s rezultatima, ekipu vani mamio je miris ‘janka’, pa su polako čupkali vruće meso. Najprije rubne dijelove, pa nogice, a kad je dežurna patrola policije zaplijenila svoj dio, niti ostali se nisu ustručavali prisvojiti malo mesa. Vidim ja kud to vodi, pa upozorih žiri da požuri s obračunavanjem sekundi i proglašenjem pobjednika. Tek kad je od janjca ostalo malo rebara i but, dobili smo pobjednika!
– Kadi je Joža? – pitao se šef žirija.
– Ošal je doma još u devet – reče glas iz mraka veselo…
– A, niš, ‘ajmo onda dokrajčit večeru, da se ne hladi…
I ode i zadnji komad specijaliteta motorijade, na sveopću radost okupljenih. Sve je zavržilo po onoj staroj – vukovi siti, janjci na broju.. Dobro, nisu baš, ali ‘who cares’. Skok u sedlo, gas, pa u noć…

Vozeći se doma, san sam tjerao veselom dječjom pjesmicom, koju upravo uči moje mlađe dijete na satovima engleskog – ‘Marry had a little lamb’. O, yeah!